Nekad pred zoru...probudim se i znam...kako će me jednom na saonice staviti svezanog i voziti veseli ljudi koji će četiri kamena nogama razmetnuti koja sam smatrao ognjištem. Šalit će se i vriskati i bit će pijani jer je tako lakše a ja ću se smješkati odsutno i neću ni zastenjati koliko se god oni trudili da budem dio njihovog svijeta i oni mog. Neće mi biti teško ni pusto jer sam tisuću puta već vidio i bio dio te iste slike puno prije nego sam se rodio i prije nego su se oni rodili i njihovi očevi i crne grane čije će sjene preletati moje umorno tijelo već sam vidio i rađao ih u sebi i ja ću gledati taj vrtlog i galamu. I vučje će tragove sjeći željezne skije saonica koje zapravo vuče bjelooki i udara se bičem po prsima od bijesa ali ne uspjeva dići onaj vjetar koji bi učinio moje ruke modrima i htio me opsjesti strahom i biti dio mene. Pratit će nas tihe zaprege patuljaka koje će se pretvarati u sjene i teške poteze kistom mračnih smeđih i crnih boja, masnim i izbrazdanim. Ali bit će kasno....samo ću oči otvoriti ljubavlju i toplinom i pogledati na njih naprijed i sama će se tvrda oranica pet lakata u dubinu zaleđena, premetnuti u močvaru i u proljetnu tratinu. Unosit će mi se u ice podrugljivo a ja ću ruke svoje odjednom slobodne stavljati na lica njihova od zla izmučena i oni će plakati kao djeca...u vjetar na sjever će huk i viku odletati strahovi koji su ih učinili crnima. Jednog po jednog ću tako ljubiti i ruke stavljati na njih jer su oni djeca moja koja su nikad rođena nego iz daleke prošlosti komadi kamena koji su me pritiskali. Jedan će kleknuti i pitati me- jesi li još živ....neznam dragi. Oduvjek smo živi obojca ali je ovo vrijeme prošlo. Opet si slobodan i ja s tobom. Tada ću kleknuti u polju i dići ruke i znat će otac da sam ih oslobodio.

i uhvatim taj dah....

Kome je život dao da nauči gorku sol zemlje, dovoljno je da se osvrne i zagleda...vidjet će odgovore na pitanja davno postavljena, mnogo puta krivo odgovorena. U drevnim maglama se vuku bića i riječi nikad na glas izgovorene. Dok su rane cvjetale sjećanja duše moje trpke, izmučene...trave su već rasle koje će ih liječiti. Sve se istodobno dogodilo, prijatelji i u svakoj sjeni što je sutonom promakla među starim višnjama već su bila sva proljeća koja mislimo da ih tek sjećamo...a zapravo su sjala i kad su noge teške poput ilovače koračale na zapad progonjene. Uhvatim taj dah.....mirisni trenutak koji je bio u svim zimama. I uvijek će biti.

Gle, vidim starog čovjeka za glasovirom, nemirnih prstiju, kao niježno ali isprekidano svira. Iza njega je kamen zid i prozor u njemu, kroz koji se vide daleke močvare iza kojih zalazi tiho sunce. On me na čas pogleda i nastavi sa sklopljenim vjeđama preludirati tečno i široko ali uz vidljive greške. Usne su njegove svjedočanstvo da je jedan kraj blizu, iza kojeg će se nastaviti slijed slika koje se izmjenjuju kao u počecima fascinacije čovjeka pokretnim svijetom imaginacije. Jak miris narančine kore i gorak okus pod jezikom...pogledam kroz prozor i vidim da su sjene te daleke slike boje narančine kore i da čovjeka nema nego da je njegova silueta tek obris lokve na seoskom putu kojim sam nekad koračao kući. I da su predamnom boje drveta starih seoskih kuća, glasovi na stranom jeziku koji mi je poznat i gorak...da sam progledao. Da nema više mijena nego da vidim sve.

Poput strijele nasumično odapete od strane maloumnog ali svetog otočkog redikula, jurimo kroz vrijeme i zamišljamo da imamo volju. Nemamo. Promiču vrhovi čempresa slikani jarkim bojama, galebovi krici prate nas i oni s nama plaču i smiju se....mrtvi progovaraju kroz te zvukove, kroz naše oči koje netremice gledaju nemušto i gladno poput prvih arijevaca. Pričinjaju nam se lijeni koraci koji vuku teška kola žita i hmelja...u daljini vidimo sela koja smo sami zapalili, u kojima ćemo i skončati i rađati se. Kaos koji ne šuti. Asinhroni zvuci siringa i vjetra koji razgoni požare. Smola. Jedan neprestan huk...mora, vjetra i ponovnog buđenja. Neumoran bubanj života.

čija ruka drži kormilo, čiji se šapat prikrada sutonom, kad škuna krene mramornim morem....

koliko god vrijedan amsterdamski majstor napinjao konjsku strunu za ciljnik dvofuntaša, koliko god busole našeg brodovlja baždario, vidim kako ruka nečija same morske struje i kurente ravna mimo svake volje.

krenuo na put sjeverom ili koji stupanj lijevo, sama se šuma okreće, samo more ključa i sam kapetan baca u bezdan i nišanske sprave i karte i kompase.

sedam je bitaka flota imperije dobila jurišem, lomila je željezna prova meke bokove napadnutog brodovlja, i svaki je put u noć odlazila tamna silueta, u mrak i zimu. i dovikivaše svaki put sa trgovačkhi linijaša pogrde i poruge, kletve i zle prognoze.

i opet. ali bez računa sada ispaljuje slijep topnik izrael, gromke naboje. i njemu su samom neshvatljive putanje kojima huče kugle njegove prema kopnu. koliko se god otimao, kada se već činilo da je dobiven rat u miru izgubljen, isplovila je opet škuna devetorice na divlje more gdje se oštar zrak diše.

tko je to, tko kroz oči slijepoga vidi, tko okreće stranice iza dnevnog svjetla, tintom nevidljivom ispisuje slijedeći dan?

to mi recite, nek znam, kad dignem ruke čiju sam zastavu podigao?

neznam koliko ću biti dorastao postaviti pitanje, no je svakako smisleno ali mi nedostaje riječi.

probat ću osobno.

kakav sam život vodio, primjećujem jednu jedinu posljedicu toga što je u njemu bilo puno više ali baš svake dramatike nego u životu prosječnog čovjeka. i zime i udobnosti i pogibelji i konfrontacija i savezništava, sve u jednom sasvim solidnm intenzitetu ali ne dovoljnom da me nestane s lica zemlje, očito. ima se i godina takvih iskušenja, uspona i padova, skupih butelja i prebrojavanja zadnjih par novčanica. ajde, sad sam u nekakvom solidnom trenutku materijalno a emocionalno valjda isto, ali nije istina da nema neprijatelja koji aktivno gledaju kako bi me maknuli sa svog puta poslovno a privatno ništa zamjetno. ali svakako i privatno isto osjećam i stalno hinim da mi je o glavu neko mišljenje ili reakcija a nije.

postalo mi je malo važno.

istodobno je to posljedica i zrelosti i razvoja za kakvom čezne svaki čitač jungovih knjiga iz kvartovske knjižnice. postupci su mi ozbilni, lako i planem, napravim što većina samo govoi da će učiniti bilo da je to konstruktivn ili na oko destruktivno. ali m je sve manje osjećaj da ovisim tome. osjećam kako sam sve spremniji na svaki ishod a i manje mi znači. imao sam nekih konfrontacija koje bi većini bile događaj života, meni ne znače puno iako ne dvojim ući u mnogi postupak koji može iskrsnuti.

postalo mi je čudno, čak me malo i sram pred samim sobom, što mi ne znači previše više ništa. istodobno se osjetim zreo i jak a istodobno i invalidno i tupo.

tako otprilike. zanima me, jeli ima netko od vas tko primjećuje kod sebe slično.

znam, nisam glup, ako netko nešto i odgovori bit će to baljezgarije i poruga iz perspektive strastvenom samoćom ili neprihvaćenošću vođenih vas, možda neka reakcija nekoga tko je za udobnost stalnosti žrtvovao nešto pa odgovara da ne razumije a upakirano u neda ukraden glupa objašnjenja. opet, možda netko ipak nešto kaže. na ove ostale naravno da se ne ljutim. iako bi ušao u raspravu uživo duboko intenzivno i prijetvorno da mi je važno.
na jedan se čudan način osjećam "kod kuće", u svakoj stuaciji, što se god dogodilo lako se priviknem i počnem djelovati ali ne s nekim naporom ili dubokom strašću, iako može tako djelovati izvana. eckhartovski sam zadovljan bez obzira na oblik u kojem participiram ali ne zadovoljan razdragano i vremenito nego bezvremenski tiho i toplo. straha već odavno nema, tuge...pa neke blage i očinske tuge ima stalno ali i radosti. nema ovisnosti o ishodima a činim za ishode svašta, svom snagom a dok kao da veći dio mene sjedi u publici i drijema.kad nešto "mora biti napravljeno", znam da ne mora i napravim to relativno lako iako to izvana izgleda kao da sam se jako angažirao jer jesam ali neosobno i s rezervom. gledam neke koji mi se suprotstavljaju, vidim par poteza unaprijed ili često par mogućnosti, sjećam se poput lessie koja se igra s djetetom a budu to odrasli ljudi, neki mrki i navodno opasni ili ljute žene ili mudri gazde. sve nekako predvidljivo u jednoj šumi koja je osvjetljena.
skoro bi požalio. skoro bi rekao- da mi je biti ovisan i iskreno angažiran kao davno i kao većina. ali se sjetim kako sam bolno izgarao za ishodom a već dugo ne nego kao da me rijeka nosi koja je moj život, jedna škola koju je, valjda bog, uplatio za mene, samo mislim što mi to nosi i ja drugima, a ne što će biti. bit će no što mora a linearn gledano će izgledati da je to učinila moja volja koja je obično najača na šahovskoj ploči a ja znam da je ona fikcija nego da zapravo samo tako mora biti a ja ću to odraditi.
nema ogorčenja, nema mržnje ili samoće. nema iskrene osude drugih, samo jedna tiha naklonost prema svima jer znam da čine što moraju kao i ja iako znam to jasnije od većine.želim svima dobro, tiho i bez strasti, i onima koje mičem sa puta, mijenjam im živote naoko na bolje ili lošije ali mimo njihove volje koje zapravo nema nego jedno batrganje samih protiv sebe. često moram sakrivati izraz lica i namjerno se praviti ljut ili oduševljen da nebi izgledao poput lika razapetog sa bizantskih ikona, blag i zadovoljan, a upravo nekome radim ili priopćavam nešto što ruši ili uzdiže jakom bojom premazane snove njegove.
pitam se kuda će taj skriven mir dovesti. ako u psihijatarsku ustanovu kako bi moj dragi esco vjerojatno prognozirao ili negdje drugdje, neznam. ali kako god bude, moj dajmon je samnom i meni će biti dobro kao što je i dobrom vojaku švejku svuda dobro. ako bi me tamo i zatvorili, vjerojatno bi pobjegao pa ni onda bi opet vrijeme kao fiktivno sad teklo i dalje kao i na zaratustrinom trgu gdje sam se rodio. spreman sam na svaki ishod svega, očekujem ga s onim zanimanjem kao da gledam posuđen film.