ponedjeljak, 31. kolovoza 2009.
Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo
ponedjeljak, 10. kolovoza 2009.
HRVATSKA RAPSODIJA
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
