Nekad pred zoru...probudim se i znam...kako će me jednom na saonice staviti svezanog i voziti veseli ljudi koji će četiri kamena nogama razmetnuti koja sam smatrao ognjištem. Šalit će se i vriskati i bit će pijani jer je tako lakše a ja ću se smješkati odsutno i neću ni zastenjati koliko se god oni trudili da budem dio njihovog svijeta i oni mog. Neće mi biti teško ni pusto jer sam tisuću puta već vidio i bio dio te iste slike puno prije nego sam se rodio i prije nego su se oni rodili i njihovi očevi i crne grane čije će sjene preletati moje umorno tijelo već sam vidio i rađao ih u sebi i ja ću gledati taj vrtlog i galamu. I vučje će tragove sjeći željezne skije saonica koje zapravo vuče bjelooki i udara se bičem po prsima od bijesa ali ne uspjeva dići onaj vjetar koji bi učinio moje ruke modrima i htio me opsjesti strahom i biti dio mene. Pratit će nas tihe zaprege patuljaka koje će se pretvarati u sjene i teške poteze kistom mračnih smeđih i crnih boja, masnim i izbrazdanim. Ali bit će kasno....samo ću oči otvoriti ljubavlju i toplinom i pogledati na njih naprijed i sama će se tvrda oranica pet lakata u dubinu zaleđena, premetnuti u močvaru i u proljetnu tratinu. Unosit će mi se u ice podrugljivo a ja ću ruke svoje odjednom slobodne stavljati na lica njihova od zla izmučena i oni će plakati kao djeca...u vjetar na sjever će huk i viku odletati strahovi koji su ih učinili crnima. Jednog po jednog ću tako ljubiti i ruke stavljati na njih jer su oni djeca moja koja su nikad rođena nego iz daleke prošlosti komadi kamena koji su me pritiskali. Jedan će kleknuti i pitati me- jesi li još živ....neznam dragi. Oduvjek smo živi obojca ali je ovo vrijeme prošlo. Opet si slobodan i ja s tobom. Tada ću kleknuti u polju i dići ruke i znat će otac da sam ih oslobodio.