europa

sablasni asinkroni zvukovi pradavnih korala.....zemlja zavijena bijedom i hladnim strahom, miris cvornatog drveta i katrana, stropovi neba niski i teski. sav mramor i ljepota, sva putenost i nemiran plamen svijece, sve samo u beskrajno malom trenutku ukradenom od izoblicenih lica gomile, od jarosne slike boga....bach.rodjen sam morati biti hrabar, mlijeko upoznao i odrastao s bodezom u ruci, usavsi u mrak i zimu zivota.skripa vjesala i oblaci razrezani zivi da bi disao trag svjetla koje se uzdize nebu.i majka tvoja izdat ce te i prijatelja nemas, spreman zadati bol pred jutro i pobjeci u sumu gdje se kocije sablasnih svjetala krecu da zatvore put u planinu ali nece stici. jos je mladic taj strazar zloga koji ce uzdahnuti i skliznuti zemlji smrznutoj jer drugoga puta nema..malo srece i obijesti kad ga prekorace moji hitri lopovski koraci, smijeh moj pobjednicki i vec daleko a kuda ....ka svijetu ljepote koji je jedina nada i hrana, na trgove gdje se prodaje svila i uzima bijela djevojacka put. u podzemnim odajama prevarena drhti vjestica sto je slikala drevne znake na ramenima zlotvora i koja je pokradena za kosmarnu moc koju sam htio i uzeo. vracevi zapada leze a psenica im prodire na usta i kroz utrobu koja zjapi jer je znanje o pobjedi promijenilo posudu, supijana voznja saona bjelookog i nova noc iza koje ce se opet ustati uspravan i jak. iz kaosa isklesani prvi arijevci koji su pobijedili divove na strmim stijenama vulkana, gledaju sa brijegova, skriti na frizevima katedrala, poput sjena lutaju krosnjama drveta u suton.sva su vremena svijeta nadohvat, sve lomace i pogubljenja, nezabravljeni strahovi iz doba tople vode iz koje sam zanjistao i pobjegao, izvadjen na svijet kojega sam jos gladan

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.

danas mi je pristigao glas od jednog od najvaznijih ljudi u mom zivotu. jedan od proroka moje slika jedne mitteleuropske fantazije, pomalo herojske i nevjerojatno romanticne, jedne pomalo tragicne strasti i melankolije zapada..kao da crvene sjene prosinackih breza isisuju stihove koje smo zajedno pisali. drhtim jer svices, jelenski daleka....nasi sati koje smo proveli zatrpani valjevskim snijegom sredinom osamdesetih kada smo vjerovali kako su dramaticni dani nasih zivota prevagnuli u proslost. danas je drzavni odvjetnik u gradu na sjeveru, glas koji mi se nakon rata obratio...sam bio preprican da si ziv.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.

jedan zivot

ovi su dani poput gorske rijeke u kojoj se zrcali tisucu boja mog unutarnjeg svijeta. kad sam vec mislio da me voda donijela u ravnicu, sporu i plodnu, sve se promijenilo stubokom i naglo, vec sam sve vidio i dozivio, sve vjetrove vec je osjetilo moje vec vremenom dotaknuto tijelo. naucio na zivot u kojem je sve otvoreno i neizvjesno, zivot u kojem sam naucio biti jak i siguran, misli sam da su moji dani zastali. zivim od snage i ljepote, ljudi placaju da im stvorim zivot kakav su sanjali. moram biti kreativan i odlucan za druge, ulaziti u situacije koje porucuju da je sve moguce. bahato sam pomislio da sam vladar svijeta koji poznam, a nisam. sto mi je baceno na put, neznam. zatekao sam se , zbunjen. sagradit cu cudo pred ocima kroz koje vidim sam sebe.

Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo

HRVATSKA RAPSODIJA



Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.


Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.