Prezreli miris tamnih oleandra iz ovih vena nikad neće izvjetriti , sve mramorne ulice ovoga grada vode na trg pod nebom boje azula. Supijan korak prati tih osjećaj prisutnosti svijeta sna , gust zrak sladak i pulsirajuć , u daljini zvuk alta jedne zene prelijepih leđa pjeva o vrbi . moj je korak lagan i prozračan , čempresi se utrkuju ka vrtoglavim tornjevima elgrecovski pokretni , u ekstazi. Putem srećem ljude drage i poznate , koji su me voljeli , prezirali i mrzili , ljude mog zivota. Prolaze u raznim zivotnim dobima , dobacuju u prolazu riječi koje sam zaboravio , odgovaram im ali me ne čuju. Kako zvoni crkveno zvono , rasprostire se zvuk kao przeni šećer na mliieku , znam da sam otrovan , da što budem blize crkvi da će se slike umnoziti koje su dugo spavale , koje prozimaju onu tešku dušu koja je poput najstrmijeg vinograda zarasla u drač i korov. Evo , prolazi jedna zena , posegnem rukom da ju pitam gdje je sad , kako joj je , ali mi glavu odbaci oprez ..kihot zlotvora kroz čije straze je provedena da bi zivjela. Za nogu me već vuče krezubi , rekao bi mu – nisam, nisam te ja ostavio , ali moram teturati dalje.
Kad sam nogu stavio na trg , sva su zvona udarala , moja je bijela košulja treperila na vjetru koji nije s ovoga svijeta , očima sam se premještao koracima koji su bili kao aritmičan ples. A što ako je to samo ludilo , sijevnu misao i potone. Zvuci ju zauvjek preplaviše i nikad se više ne pojavi. Stojim pred vratima crkve. Ruke mi čine pokrete koje ne razumijem. Govorim riječi naizgled nepovezane. Tko sam , čiji je ranac bio pretezak te sam morao posustati , izgubiti se na putu? Učinim li korak dalje , neču se nikad vratiti , zaspast ću u vječnom košmaru gdje se susreću svi dani koje sam prošao i čavrljaju. Legnem . čujem riječi koje je Ilija čuo , ustani i hodaj. Hodam. Slijedim put za koji su me opasali , teturam ka dalekoj obali gdje ćiu jednom usnuti.