Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo