i uhvatim taj dah....

Kome je život dao da nauči gorku sol zemlje, dovoljno je da se osvrne i zagleda...vidjet će odgovore na pitanja davno postavljena, mnogo puta krivo odgovorena. U drevnim maglama se vuku bića i riječi nikad na glas izgovorene. Dok su rane cvjetale sjećanja duše moje trpke, izmučene...trave su već rasle koje će ih liječiti. Sve se istodobno dogodilo, prijatelji i u svakoj sjeni što je sutonom promakla među starim višnjama već su bila sva proljeća koja mislimo da ih tek sjećamo...a zapravo su sjala i kad su noge teške poput ilovače koračale na zapad progonjene. Uhvatim taj dah.....mirisni trenutak koji je bio u svim zimama. I uvijek će biti.

Gle, vidim starog čovjeka za glasovirom, nemirnih prstiju, kao niježno ali isprekidano svira. Iza njega je kamen zid i prozor u njemu, kroz koji se vide daleke močvare iza kojih zalazi tiho sunce. On me na čas pogleda i nastavi sa sklopljenim vjeđama preludirati tečno i široko ali uz vidljive greške. Usne su njegove svjedočanstvo da je jedan kraj blizu, iza kojeg će se nastaviti slijed slika koje se izmjenjuju kao u počecima fascinacije čovjeka pokretnim svijetom imaginacije. Jak miris narančine kore i gorak okus pod jezikom...pogledam kroz prozor i vidim da su sjene te daleke slike boje narančine kore i da čovjeka nema nego da je njegova silueta tek obris lokve na seoskom putu kojim sam nekad koračao kući. I da su predamnom boje drveta starih seoskih kuća, glasovi na stranom jeziku koji mi je poznat i gorak...da sam progledao. Da nema više mijena nego da vidim sve.

Poput strijele nasumično odapete od strane maloumnog ali svetog otočkog redikula, jurimo kroz vrijeme i zamišljamo da imamo volju. Nemamo. Promiču vrhovi čempresa slikani jarkim bojama, galebovi krici prate nas i oni s nama plaču i smiju se....mrtvi progovaraju kroz te zvukove, kroz naše oči koje netremice gledaju nemušto i gladno poput prvih arijevaca. Pričinjaju nam se lijeni koraci koji vuku teška kola žita i hmelja...u daljini vidimo sela koja smo sami zapalili, u kojima ćemo i skončati i rađati se. Kaos koji ne šuti. Asinhroni zvuci siringa i vjetra koji razgoni požare. Smola. Jedan neprestan huk...mora, vjetra i ponovnog buđenja. Neumoran bubanj života.

čija ruka drži kormilo, čiji se šapat prikrada sutonom, kad škuna krene mramornim morem....

koliko god vrijedan amsterdamski majstor napinjao konjsku strunu za ciljnik dvofuntaša, koliko god busole našeg brodovlja baždario, vidim kako ruka nečija same morske struje i kurente ravna mimo svake volje.

krenuo na put sjeverom ili koji stupanj lijevo, sama se šuma okreće, samo more ključa i sam kapetan baca u bezdan i nišanske sprave i karte i kompase.

sedam je bitaka flota imperije dobila jurišem, lomila je željezna prova meke bokove napadnutog brodovlja, i svaki je put u noć odlazila tamna silueta, u mrak i zimu. i dovikivaše svaki put sa trgovačkhi linijaša pogrde i poruge, kletve i zle prognoze.

i opet. ali bez računa sada ispaljuje slijep topnik izrael, gromke naboje. i njemu su samom neshvatljive putanje kojima huče kugle njegove prema kopnu. koliko se god otimao, kada se već činilo da je dobiven rat u miru izgubljen, isplovila je opet škuna devetorice na divlje more gdje se oštar zrak diše.

tko je to, tko kroz oči slijepoga vidi, tko okreće stranice iza dnevnog svjetla, tintom nevidljivom ispisuje slijedeći dan?

to mi recite, nek znam, kad dignem ruke čiju sam zastavu podigao?

neznam koliko ću biti dorastao postaviti pitanje, no je svakako smisleno ali mi nedostaje riječi.

probat ću osobno.

kakav sam život vodio, primjećujem jednu jedinu posljedicu toga što je u njemu bilo puno više ali baš svake dramatike nego u životu prosječnog čovjeka. i zime i udobnosti i pogibelji i konfrontacija i savezništava, sve u jednom sasvim solidnm intenzitetu ali ne dovoljnom da me nestane s lica zemlje, očito. ima se i godina takvih iskušenja, uspona i padova, skupih butelja i prebrojavanja zadnjih par novčanica. ajde, sad sam u nekakvom solidnom trenutku materijalno a emocionalno valjda isto, ali nije istina da nema neprijatelja koji aktivno gledaju kako bi me maknuli sa svog puta poslovno a privatno ništa zamjetno. ali svakako i privatno isto osjećam i stalno hinim da mi je o glavu neko mišljenje ili reakcija a nije.

postalo mi je malo važno.

istodobno je to posljedica i zrelosti i razvoja za kakvom čezne svaki čitač jungovih knjiga iz kvartovske knjižnice. postupci su mi ozbilni, lako i planem, napravim što većina samo govoi da će učiniti bilo da je to konstruktivn ili na oko destruktivno. ali m je sve manje osjećaj da ovisim tome. osjećam kako sam sve spremniji na svaki ishod a i manje mi znači. imao sam nekih konfrontacija koje bi većini bile događaj života, meni ne znače puno iako ne dvojim ući u mnogi postupak koji može iskrsnuti.

postalo mi je čudno, čak me malo i sram pred samim sobom, što mi ne znači previše više ništa. istodobno se osjetim zreo i jak a istodobno i invalidno i tupo.

tako otprilike. zanima me, jeli ima netko od vas tko primjećuje kod sebe slično.

znam, nisam glup, ako netko nešto i odgovori bit će to baljezgarije i poruga iz perspektive strastvenom samoćom ili neprihvaćenošću vođenih vas, možda neka reakcija nekoga tko je za udobnost stalnosti žrtvovao nešto pa odgovara da ne razumije a upakirano u neda ukraden glupa objašnjenja. opet, možda netko ipak nešto kaže. na ove ostale naravno da se ne ljutim. iako bi ušao u raspravu uživo duboko intenzivno i prijetvorno da mi je važno.
na jedan se čudan način osjećam "kod kuće", u svakoj stuaciji, što se god dogodilo lako se priviknem i počnem djelovati ali ne s nekim naporom ili dubokom strašću, iako može tako djelovati izvana. eckhartovski sam zadovljan bez obzira na oblik u kojem participiram ali ne zadovoljan razdragano i vremenito nego bezvremenski tiho i toplo. straha već odavno nema, tuge...pa neke blage i očinske tuge ima stalno ali i radosti. nema ovisnosti o ishodima a činim za ishode svašta, svom snagom a dok kao da veći dio mene sjedi u publici i drijema.kad nešto "mora biti napravljeno", znam da ne mora i napravim to relativno lako iako to izvana izgleda kao da sam se jako angažirao jer jesam ali neosobno i s rezervom. gledam neke koji mi se suprotstavljaju, vidim par poteza unaprijed ili često par mogućnosti, sjećam se poput lessie koja se igra s djetetom a budu to odrasli ljudi, neki mrki i navodno opasni ili ljute žene ili mudri gazde. sve nekako predvidljivo u jednoj šumi koja je osvjetljena.
skoro bi požalio. skoro bi rekao- da mi je biti ovisan i iskreno angažiran kao davno i kao većina. ali se sjetim kako sam bolno izgarao za ishodom a već dugo ne nego kao da me rijeka nosi koja je moj život, jedna škola koju je, valjda bog, uplatio za mene, samo mislim što mi to nosi i ja drugima, a ne što će biti. bit će no što mora a linearn gledano će izgledati da je to učinila moja volja koja je obično najača na šahovskoj ploči a ja znam da je ona fikcija nego da zapravo samo tako mora biti a ja ću to odraditi.
nema ogorčenja, nema mržnje ili samoće. nema iskrene osude drugih, samo jedna tiha naklonost prema svima jer znam da čine što moraju kao i ja iako znam to jasnije od većine.želim svima dobro, tiho i bez strasti, i onima koje mičem sa puta, mijenjam im živote naoko na bolje ili lošije ali mimo njihove volje koje zapravo nema nego jedno batrganje samih protiv sebe. često moram sakrivati izraz lica i namjerno se praviti ljut ili oduševljen da nebi izgledao poput lika razapetog sa bizantskih ikona, blag i zadovoljan, a upravo nekome radim ili priopćavam nešto što ruši ili uzdiže jakom bojom premazane snove njegove.
pitam se kuda će taj skriven mir dovesti. ako u psihijatarsku ustanovu kako bi moj dragi esco vjerojatno prognozirao ili negdje drugdje, neznam. ali kako god bude, moj dajmon je samnom i meni će biti dobro kao što je i dobrom vojaku švejku svuda dobro. ako bi me tamo i zatvorili, vjerojatno bi pobjegao pa ni onda bi opet vrijeme kao fiktivno sad teklo i dalje kao i na zaratustrinom trgu gdje sam se rodio. spreman sam na svaki ishod svega, očekujem ga s onim zanimanjem kao da gledam posuđen film.

vrabac

Već kad je izgledalo da je sunce odlučilo kružiti samo po rubu neba iznad borove šume, razlila se smola venama i viče da cijeli svijet čuje- sreća je nadohvat. More je gusto i plavo kao tinta, oleandri se savijaju kamenim fontanama , neko će bilje krša pamtiti moje riječi i pogled. Oduvjek čekani okus tamnih višanja i boju livadskog meda . imalo se zašto živjeti. Ljepota bojama moje duše slikana.

osvrtaj

Svakim je danom bliže čas kad ću se s druge strane tihe rijeke opraštati sa ljudima i slikama svog života. Koliko je još koraka ove šume ostalo prehodati, neznam. Ali je sigurno lisicama koje pretrčavaju put jutrom znano jer su sve duše svijeta samo jedna duša koja diše u svakom od nas. Pričat ću dječaku koji vuče skelu preko te mutne vode, svoj lijep i griješan život, još ću mu pomoći, i domahivati onima koji ostaju. Lijepe žene koje su me takvog nikakvog pratile , snene me gledaju dok ih pozdravljam i odlazim, neke me čekaju prijeko i ja ću im lagati da su mi bile jedine. A volio sam ih sve svim srcem i lopovski. Kosti bole od bezbrojnih zima i batina, tiho pjevušim dok se približavam toliko sanjanom domu koji je cijelo vrijeme brinuo o svom jedincu koji mu se sa širokim osmjehom približava kako bi se odmorio.domahuju dječaci čije sam ljutnje i šapate već zaboravio i javljaju se noćni zvukovi koji su me pratili u teškim danima, kao da sam se provezao na lafetu i sad se vraćam kući.novce koji sam izbrojao pohlepno i smotao u košulju i one koje sam tražio u sakou a nije ih bilo jer sam ih već potrošio na dobru ribu i crveno gusto vino.

ptica

Nema vecega prokletstva nego je nagon besmrtnosti. On je vjecito lutanje I tiha bol, praznina pobjednka kojemu je veca radost izazov nego pobjeda I koji je na putu maca odhranjen od stroge majke I bez boga. Njegov je korak spor I sjecivo je njegovo uvijek u zraku, san je njegov uvijek plitak kojim se vuku drevna bica I sutrasnji hod u neprijateljsku zemlju jer drugoga puta njemu nema.

A sto misli lutajuca sjen u dalekom pohodu kojem nema kraja….nego pticu koja ce sletjeti na pramac broda na moru boje mramora koja najavljuje da postoji domovina iza jutarnjih magli I da je blizu.
I sleti ptica na lutajuci brod silnoga koji se hvatase plijenom I pljackom, smrznuta I tudja a kralj lutalica prozbori tiho…ne disite. Tu borba ne pomaze. Ako odleti natrag, ostaje vjecno lutanje I besmrtnost teutonaca. Ako ostane , dolazi sedam casa zivota smrtnoga I mir sanjan zauvjek.
Ne disite.

europa

sablasni asinkroni zvukovi pradavnih korala.....zemlja zavijena bijedom i hladnim strahom, miris cvornatog drveta i katrana, stropovi neba niski i teski. sav mramor i ljepota, sva putenost i nemiran plamen svijece, sve samo u beskrajno malom trenutku ukradenom od izoblicenih lica gomile, od jarosne slike boga....bach.rodjen sam morati biti hrabar, mlijeko upoznao i odrastao s bodezom u ruci, usavsi u mrak i zimu zivota.skripa vjesala i oblaci razrezani zivi da bi disao trag svjetla koje se uzdize nebu.i majka tvoja izdat ce te i prijatelja nemas, spreman zadati bol pred jutro i pobjeci u sumu gdje se kocije sablasnih svjetala krecu da zatvore put u planinu ali nece stici. jos je mladic taj strazar zloga koji ce uzdahnuti i skliznuti zemlji smrznutoj jer drugoga puta nema..malo srece i obijesti kad ga prekorace moji hitri lopovski koraci, smijeh moj pobjednicki i vec daleko a kuda ....ka svijetu ljepote koji je jedina nada i hrana, na trgove gdje se prodaje svila i uzima bijela djevojacka put. u podzemnim odajama prevarena drhti vjestica sto je slikala drevne znake na ramenima zlotvora i koja je pokradena za kosmarnu moc koju sam htio i uzeo. vracevi zapada leze a psenica im prodire na usta i kroz utrobu koja zjapi jer je znanje o pobjedi promijenilo posudu, supijana voznja saona bjelookog i nova noc iza koje ce se opet ustati uspravan i jak. iz kaosa isklesani prvi arijevci koji su pobijedili divove na strmim stijenama vulkana, gledaju sa brijegova, skriti na frizevima katedrala, poput sjena lutaju krosnjama drveta u suton.sva su vremena svijeta nadohvat, sve lomace i pogubljenja, nezabravljeni strahovi iz doba tople vode iz koje sam zanjistao i pobjegao, izvadjen na svijet kojega sam jos gladan

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.