srijeda, 17. veljače 2010.

osvrtaj

Svakim je danom bliže čas kad ću se s druge strane tihe rijeke opraštati sa ljudima i slikama svog života. Koliko je još koraka ove šume ostalo prehodati, neznam. Ali je sigurno lisicama koje pretrčavaju put jutrom znano jer su sve duše svijeta samo jedna duša koja diše u svakom od nas. Pričat ću dječaku koji vuče skelu preko te mutne vode, svoj lijep i griješan život, još ću mu pomoći, i domahivati onima koji ostaju. Lijepe žene koje su me takvog nikakvog pratile , snene me gledaju dok ih pozdravljam i odlazim, neke me čekaju prijeko i ja ću im lagati da su mi bile jedine. A volio sam ih sve svim srcem i lopovski. Kosti bole od bezbrojnih zima i batina, tiho pjevušim dok se približavam toliko sanjanom domu koji je cijelo vrijeme brinuo o svom jedincu koji mu se sa širokim osmjehom približava kako bi se odmorio.domahuju dječaci čije sam ljutnje i šapate već zaboravio i javljaju se noćni zvukovi koji su me pratili u teškim danima, kao da sam se provezao na lafetu i sad se vraćam kući.novce koji sam izbrojao pohlepno i smotao u košulju i one koje sam tražio u sakou a nije ih bilo jer sam ih već potrošio na dobru ribu i crveno gusto vino.

Nema komentara:

Objavi komentar