pedagoška akademija u savskoj cesti

PEDAGOŠKA AKADEMIJA U ZAGREBU , PARADIGMA HRVATSKE POVIJESTI


U doba kad sam bio znatizeljan osmoškolac a to su bile godine neposredno prije Titove smrti, dotaknuo sam jednu stranicu hrvatske povijesti koja je bila i ostala u mom razumijevanju naše povijesti više nego paradigmom načina kako se događaji zbivaju i prikazuju , kako se pokrivaju prašinom zaborava i kasnije otkrivaju po potrebi a svakako samo i sasvim s namjerom. Bio sam neuredno i prozdrljivo biće, na korak do čuda od djeteta po erudiciji i lakoći zaključivanja , istodobno površan i drzak. Imao sam o osobine koje donose samo nevolje i popularnost kod zena a nikako uspjeh i sreću. Kasnije , samo sam se teškom mukom koju su mi donjela iskušenja zivota , udaljio od gabarita koje taj kratak opis zadaje i ograničava.
Naša je osnovna škola bila vjezbaonicom Pedagoške akademije , smještena u Savskoj cesti, na nama su studenti polagali ispite vjezbajući kako će kasnije predavati svoje znanje djeci. Danas smo svi odrasli , njihovi profesori su mahom jako stari ili naseljavaju nebeske zbornice i hodnike nebeskih škola i akademija. Zdanje jedne umirujuće zute boje , sagrađeno 30-ih kao škola časnih sestara , za rata je to bila njemačka vojna bolnica , za zadnjega pak rata jedna od dviju zbornih mjesta 148 brigade , u početku V brigade TO , kasnije smo dobili oznake zbora narodne garde. Okolo je vanjskih zidova zrade bilo podnih prozora koji su pokazivali nama djeci kako se pod njima krije podrum , jak simbol potisnutog nesvjesnog sadrzaja , dijelom zabranjeno i nedopustivo svjedočanstvo u tami. Sa zadnje je strane bilo i sad je asfaltom prekriveno igralište za sportska nadmetanja i jedne stepenice prema zeljeznim vratima a kojih danas nema. Čak i tada , čak i ja koji sam doslovno i strasno dozivljavao stvarnost , osjećali smo da se vjezbe poput Ništa nas nesmije iznenaditi , zasnivaju na formi a ne sadrzaju. Mozda su se nastavnici krišom mogli lakše pohvatati u metezu , zvona su zvonila , plavile su se odore Civilne zaštite i drugih sluzbi , djeca su silazila u podrum ili se sakrivala pod klupama fingirajući da se time spašavaju od detonacija bombi koje baca neprijatelj.Bilo je to vrijeme kad su pioniri nosili crvenu petokraku na kapi titovki i hlače ili suknje od trapera , neko bastardno vrijeme u kojem se pokušalo dati komunističkom rezimu jedan eurokomunistički , jedan čak lennonovski štih i izgled. Represija je ostala u drugom planu , noću su se palila svjetla ako bi se imalo ruzne snove od u neprimjereno ranoj dobi prikazivanih filmova o brutalnosti porazenih u 2. sv. Ratu nad djecom i civilima. Alkoholu i nasilju sklona jedna jedina predavačica je i danas nedotaknuta nego usmenom objedom za svoje jarosne ispade nad učenicima , najčešće blagi i umjereni na svaki način , naši su učitelji i učiteljice imali jedan human topao pristup nastavi i općenito , pa i međusobno. Tijekom takve vjezbe sam i primjetio kako je jedan dio podruma škole zatvoren i mračan , time narastao u očima koje su zudjele otkriti nešto tajanstveno i onostrano , dozivjeti nešto zabranjeno i novo kuda se prodire s kineskom đepnom lampom i u tajnosti , lampom kupljenom u «Lovcu» , koja je time na granici igračke i oruzja kao i signalni pištolj . Tako sam provalio takav podni prozor na juznoj strani zdanja koje je svjedok mnogih vremena i nepoćudnosti kao što sam danas i ja koji ovo pišem u dobi od 41 godinu , kao magistar prava i poduzetnik , sa svim iskušenjima i blagodatima što ih takav zivot moze nositi. Paučina , mrak , razni nepoznati predmeti , ali i dvije hermetički zatvorene više posude nego prostorije s krevetom sa stezuljama , kartoteke , razlozi za osvrtanjem. Uistinu , dvojca su me pristojnih ljudi u kratko vrijeme iza toga ispitivali o mom istrazivanju , niti nasilno niti strogo, očito ljudi koji bez strasti ili nepotrebne grubosti pokušavaju ne zaplašeći nikoga otkriti tko je i zašto zagledao u nešto što je bilo skriveno. Kako su me prepoznali i kako se saznalo da sam upravo ja dolje švrljao...mozda spekulativnom metodom isprva a kasnije lako. Tajanstven je izraz lica imao i moj sugovornik 1988. u Gundulićevoj 28. Pokojni Vladimir Deutsch , senior evangeličkih vjernika i moj drag sugovornik i zivotni suputnik u jednom vremenu upoznao me sa jednim svojim poznanikom i vjernikom , starim i gojaznim njemcem koji je u vrijeme svjetskog rata obnašao ulogu sluzbenika one sluzbe za koju je Himmler rekao kako joj je pripala uloga ispisati neispisan list slave. Upečatljivo je bilo kako je tresući se od starosti i zivotnog umora , stari gestapovac glavom titrao lijevo desno a ne gore dolje kako je uobičajeno.I njegov je izraz lica u tom razgovoru odmah otkrio kako je tema bolna i zabranjena . Nekadašnji je senior Popp strijeljan u dvorištu crkve, kasnije je tamo odrzavana i tjelovjezba za polaznike Partizanske gimnazije.
Ispada i iz tog razgovora kako je taj podrum korišten za nedolične stvari , nešto mozda i više nego je tortura i što su obje strane htjele zaboraviti. Jedna porazena koje više nije bilo ili se svatko pokušao odalečiti od eventualnog sudjelovanja u mogućim gadarijama, i druga koja je postala humanija i proizvela ljude za sva vremena. Bilo je i nedavnih pokušaja da se rasvijetli općenita uloga te zgrade dje je osloboditelje dočvojna bolnica porazenih , nešto kao ovčara , ali kako sam primjetio , nije bilo znatizelje da se rasvijetli što je bilo nego znatizelje da se na najbolji način potkrijepi neki svjetonazor ili stav koji je u glavama postojao i prije nego se uronilo u materiju koja je bila više sredstvo nego predmet interesa. Mislim da je danas kasno za objektivnu istinu. Kao i u drugim slučajevima i u drugim vremenima, toliko se lagalo i natezalo , silovalo činjenice i prešućivalo ....povijest zapravo i nije znanost, zaključujem. I cinično i oprezno gledam i znam – kako su u šumi Dotršćine vjerojatno kosti raznih zrtava , dovozenih mozda i istim kamionima , tako su i tu gotovo sigurno zgriješili svi koji su imali prilike. Šaptat će se na samrtnim posteljama, šušljetat će se uvijek pripito u noćima, tajne i prljavo rublje koje odlazi pod zemlju od kuda je i izniklo. Dolazit će novi ratovi , novi će ljudi biti u prilici i nuzdi s lanca pustiti nekako vječne demone straha i nasilja. Uvijek će se opravdavati svoji i objeđivati oni drugi , neće se vidjeti kako je to jedan te isti fenomen koji malo tinja pa plane pa opet odspava. Nekako srednjovjekovno nerazrijeđeno mučno zvuči i izgleda sve to. Jedna slika kako se neko vozilo zaustavilo , kako su neki ljudi izašli i odvezli neke jadne i skamenjene ljude u nepoznatom smijeru. U kojem se to poglavlju povijesne čitanke dogodilo , tko su ti ljudi bili , tko i kuda ih je odveo, neznam.