ponedjeljak, 25. svibnja 2009.

ULJUĐENOST KAO VRLINA I KAO NEDOSTATAK


Ima vremena u kojima je uljuđenost nedostatak. Meni dragi Majakovski je nesretni simbol jednog takvog vremena , u kojem se uljuđenost tumačila kao kolebljivost i kao burzoaska slabost. Osobno mislim kako je taj « oštar ko prut» pjesnik prostrijelio svoju glavu zbog nesretne i bolesne ljubavi prema Ljilji Brik , a ne toliko zbog razočaranja nad stvarnošću vlasti koju je tako oduševljeno prigrlio. Ali moguće je i da je oboje. Svakako da je revolucionarnost velik neprijatelj blaog i razumnog dozivljaja drugoga i ophođenja koje u sebi nosi zadršku.
Općenito , uzasavaju me oni koji su uistinu potlačeni i zrtve. Po oslobođenju od svog ropstva , anomička sila promjene i udisanja slobode stvara nekontroliranu osvetu i zelju za nadoknadom vremena ropstva. Najčešće su porobljeni i najbolji kad su istinske zrtve , kasnije padaju u konzumaciju i neumjerenost. JAR je lijep primjer , pa i ovi partizani koji su kosili bleiburškim prostranstvima svetili su se lijepim dijelom opravdano , kao i Ustaše koji su u kraljevini prošli zandarske strahote i solunaške krivde. I tako u nedogled.
Biti uljuđen je i nuznost , popratna svijest te nuznosti svjedoči puno , i luksuz. Jer se nemoze gladan biti uljuđen , čovjek postaje grub poput kakvog zolinog ili ostrovskijevog lika. ( pitao sam se uvijek što je genijalno u onoj priči kako je Gerasim bacio psića u vodu , Maksim Gorki je to napisao mislim). Jer se grubi i divlji ljudi vole hvaliti kako je njihova surovost nuzna i kako su oni zapravo osjetili tezinu zivota pa su se srodili s grubošću. Staljin je zapravo dobio nadimak i po drzanju prilikom torture od strane carske policije.
Zato kad sjednem na kavu pred katedralu San Marco u Veneciji......pomislim – eto , to je to što su si oni mogli dopustiti. Raskoš i kulturu. Ono čemu svaki normalan stvor tezi.

Nema komentara:

Objavi komentar