petak, 29. svibnja 2009.

BRITANSKI TRG , ZAGREB KAO SIMBOL


Još kao dijete volio sam proučavati povijest i zanimala me na jedan deskriptivni ali i impresionistički način. Vjerovao sam da umjetnički jaki detalji znaju ispričati o vremenu i smislu više nego nabrajanje događaja...u traku vremena nikada nisam vjerovao kao ni sada , smatrajući kauzalitet fikcijom za siromašne duhom.
Slom jednog i nastanak drugog rezima 1945. i ta u moje djetinjstvo nepriznata i potisnuta sjećanja i svjedočanstva , privlačila su me iz raznih razloga a jedna je fotorafija koju sam pribavio izronila iz mog sjećanja sa temom iz naslova, kako nas vide drugi.radi se o dobu povlačenja porazenih vojski kroz Zagreb u svibnju 45 , i na slici je zabiljezen prolazak četničke konjaničke kolone , ilicom prema črnomercu a u trenutku prolaska britanskim trgom. Luburićevim sporazumom s četnicima i oni su se povlačili zajedno sa svima ostalima i vjerojatno su ogromnom većinom vidjeli zagreb prvi i zadnji ili predzadnji put. Slika prikazuje četnika na konju kojemu se pogled susreo s prolaznikom u baloncu u svojim 30-im godinama. Ovaj , zagrebački prolaznik , mršav i pismen poput m.tresića , imao je novine i zastao kako bi prešao preko ilice i probio kolonu . vjerojatno je izbjegavao sve mobilizacije i sad je mislio kako bi dalje , kako bi prezivio i metak nekog od ogorčene vojske s fronte i ovih koji bijesni u pobjedi čekaju ući u zagreb. Ovaj četnik na konju imao je oči uvučene duboko pod čelo kao onaj Stole iz filma o bitci na neretvi , tipični balkanski dupljaš krivih ustiju , ali čovjek koji je prošao svašta i sad trazi spas na zapadu kao i svi . i vidi se jedan strah u njemu koji nije strah od poraza i neizvjesnosti , nego strah od srednje europe i ilice kojom je prolazio. Nevelik i pitom , ali uređen poput Linza , Zagreb je bio i ostao mjesto strasti , zelje i mrznje za balkan koji nekako počinje na toj liniji kod Karlovca i Siska.čeznja. bilo bi neumjesno u doba komunizma snimiti film ili pjesmu kako zarebački fakin okreće djevojke sa jugoistoka , nekako je grubo. Arhetip je bitange i princeze gdje je obratno bio prihvatljiviji. Gotovo seksualno , nedostizan i tako austrijski suzdrzan , to je simbol za koji i danas mnogi misle da ih ponizava samom pojavom i istodobno im je cilj i plijen. Velik sam ljubitelj lika i djela bl. Alojza Stepinca i znam do u detalje njeovu za mene besprimjerno pozitivnu ulogu u tim godinama. Samim likom bio je simbolom te suzdrzane konstruktivnosti kojom diše ta sredina kroz koju je taj konjanik prolazio. Pročitao sam tisuće knjiga. U jednoj , partizanskoj knjizi o ratnicima sa Banovine , čitaju partizani pismo koje su našli kod jednog zarobljenog Ustaše , ljubavno pismo kojim se on javlja nekoj zagrebačkoj gospodični i piše kako se bori protiv bandi bezdušno i teško i krvavo. Partizani bjesne i tekst jasno skreće u jarost i opisivanje kako će oni jednom , kad se nađu kao pobjednici u Zagrebu , doći u stan te zene i uručiti joj pismo i kako će još svašta učiniti u svojoj pravednoj pobjedi. Impresioniralo me kako je to moglo biti napisano i tiskano bez cenzure , a eto , tako je bilo. I u samoj koloni blizu Dravograda , znam kako je jedan lički Ustaša napao jednog časnika nekad domobranske a sad jedinstvene ustaške vojnice s istom strašću misleći kako je ovaj , s prednošću pripadnosti donjogradskom svijetu Esplanade i Trga burze , i njega nehotice zakinuo.
Malešnica , danas. Djeca se igraju . Neumoljivo ih oblikuje taj vječni uglađeni starac , grad koji u tišini i polako od svakoga čini zagrepčanca.

Nema komentara:

Objavi komentar