VELIKA POLONJEZA , CHOPIN I RUBINSTEIN

Tko nije , neka posluša Rubinsteina kako svira Chopina. Osim ljepote koju bi skoro označio pobjedom nad strahom od smrti , ove izvedbe pokazuju jedan odnos skladatelja čije je tijelo već davno vraćeno zemlji i pijanista koji je prerastao nešto što bi nazvali vještinom i uplovio u izrazavanje koje je više od kreacije, posvemašnja ispovjed o postojanju sasvim transcendentnog prostora u kojem se kreće. Vrhunci vladanja nekom vještinom više su prepuštanje sadrzaju i svjedočanstvo nego vladanje , kao u polusnu , prsti i glazbalo proizvode zvukove koji već otprije postoje u nama nekom kozmičkom silom koja je u podvodnoj rijeci svakog zivota. Tko nebi vjerovao u vječni zivot , nije čuo tu glazbu . u nekom trenutku ona zaplovi s one strane jedne napetosti koja je popustila i razlila se u zvuk koji daje nadu u olakšanje i bezvremenost druge obale rijeke Stiks.
Tako čime se god Čovjek bavi , kad se jedan prostor u kojem postoji disocijacija i pojedinačnost nadiđe bilo spoznajom ili popuštanjem svake stege koja je susprezala genij koji je u svakom zivotu , uvijek se dođe do iste poruke i stanja , i ona je ugodna i bezbrizna. Mislim da je to slika Boga i da je in upravo takav , kakav god usud bio svakog od nas.