Kada su zle horde spalile granice kraljevstva , kada su se gavrani pijani od krvi počeli rušiti u zitna polja i u kurijama kad su se počele slike sa zidova rušiti nevidljivom rukom zbačene...slijep je pjesnik lutalica pisao ove stranice...u prenočistima, na magarcu....u bijegu.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.

U borovu šumu trčao je dječak plavih očiju , kome je dano da i neprimjetivši , svakim petim korakom skrene dublje u šumu ...i tako dovjeka. Muhe su zujale dok se smola slijevala niz borove koji su pamtili bezbrojne što su pod njima prolazili i sakrivali se. Sve glasno i uzbuđeno , uskovitlan uzduh ljeta, miris izmeta i bilja , svakim časom sve dalje su bili zamori koje je radio čovjek. I zveket se čuo u daljini , kroz trnje i glas je rekao u dječaku – čuvaj se, netko je ispred tebe.
Okovan zeljezom utisnutim u kamen , divlji je lik vikao u bolovima , otimao se bjesovima koji su ga sapinjali i zaletavao se nebi li se otrgao , još dublje utiskivao verige u do kostiju oglodane gleznjeve i zapešća.
- tko si? Tko te zatočio ?
- otrovni su me zubi grizli , nakazan je i zloguk lik ponavljao odsutno i prijeteći...otrovni su me zubi grizli..
I dječak otvorenih očiju , stoji pred ovim prizorom u strahu , boji se dalje , stišće šakama nogavice kratkih hlača i drhti. Trčao bi nazad a nemoze , išao bi blize nekom nevidljivom silom tjeran ali se ne usuđuje.
Jak miris drača , bjesomučno zujanje muha koje se skupljaju na ovome i njegov okrutan lik koji skriva pravu duzinu lanaca na koju je svezan. Samoća i strah.
- Dođi blize, dođi blize...ti me pusti..i zasmija se kao nad svojom zlom sudbinom ali i podrugljivo dječaku – unaprijed se smijao kako je bio naivan što je upao u njegovu klopku i istodobno zahvalno i prijetvorno...samo mu je bilo dokopati se njega.
Dječak čučne i pogleda ga dugo i netremice. Oči su mu gledale u oči , i postale mirne , preplavila ga je vlastita priroda kojoj se nemoze otrgnuti , puna je šuma oltara koji ga osjećaju i bride.
- Dođi , dođi.....
Dječak se uspravi kao ošinut , učini korak , tri koraka prema zlokobnom stvoru . Pokida lanac i shvati da je već prije lanac pukao i samo da izgleda da je nesretnik svezan. Ali on ga pljesne po čelu , nagne se naprijed i vikne
- Evo ! Idi sad.
I uistinu , nakazni se otisne u nagal trk. Dječak ostane sam i sjedne. Gledao je pčele , slušao njihov glas i reče sam sebi- kako ću dalje..odlučio sam se ne bojati.I otrči nazad u svijet kojem je pripadao....s kojim ga je vezalo sve manje.

Prezreli miris tamnih oleandra iz ovih vena nikad neće izvjetriti , sve mramorne ulice ovoga grada vode na trg pod nebom boje azula. Supijan korak prati tih osjećaj prisutnosti svijeta sna , gust zrak sladak i pulsirajuć , u daljini zvuk alta jedne zene prelijepih leđa pjeva o vrbi . moj je korak lagan i prozračan , čempresi se utrkuju ka vrtoglavim tornjevima elgrecovski pokretni , u ekstazi. Putem srećem ljude drage i poznate , koji su me voljeli , prezirali i mrzili , ljude mog zivota. Prolaze u raznim zivotnim dobima , dobacuju u prolazu riječi koje sam zaboravio , odgovaram im ali me ne čuju. Kako zvoni crkveno zvono , rasprostire se zvuk kao przeni šećer na mliieku , znam da sam otrovan , da što budem blize crkvi da će se slike umnoziti koje su dugo spavale , koje prozimaju onu tešku dušu koja je poput najstrmijeg vinograda zarasla u drač i korov. Evo , prolazi jedna zena , posegnem rukom da ju pitam gdje je sad , kako joj je , ali mi glavu odbaci oprez ..kihot zlotvora kroz čije straze je provedena da bi zivjela. Za nogu me već vuče krezubi , rekao bi mu – nisam, nisam te ja ostavio , ali moram teturati dalje.
Kad sam nogu stavio na trg , sva su zvona udarala , moja je bijela košulja treperila na vjetru koji nije s ovoga svijeta , očima sam se premještao koracima koji su bili kao aritmičan ples. A što ako je to samo ludilo , sijevnu misao i potone. Zvuci ju zauvjek preplaviše i nikad se više ne pojavi. Stojim pred vratima crkve. Ruke mi čine pokrete koje ne razumijem. Govorim riječi naizgled nepovezane. Tko sam , čiji je ranac bio pretezak te sam morao posustati , izgubiti se na putu? Učinim li korak dalje , neču se nikad vratiti , zaspast ću u vječnom košmaru gdje se susreću svi dani koje sam prošao i čavrljaju. Legnem . čujem riječi koje je Ilija čuo , ustani i hodaj. Hodam. Slijedim put za koji su me opasali , teturam ka dalekoj obali gdje ćiu jednom usnuti.

Na jednom je zidu urezano moje ime sječivom , nikome ne znači ništa i prohujale dane već nitko ne pamti osim mene. Lupat ću prozorom bijesno u noći bez vjetra , dozivati imena koja su tek blijede slike polaroida , imena po kojima se zovu unuci , nekada zivi ljudi. Trčat ću tim hodnicima kao nekad , prolaziti kroz nasmijane , biti kovitlac tamo gdje sam nekad lijegao i budio se. Tko me prati...mozda onaj kome sam bio zadnja slika, samo povik i bljesak koji je vidio kad je trepnuo i postao svjetlom , mozda zena ispijena lica boje badema čije gorke od otrova usne sam ljubio , odlazite u svjetlo i mir , ja ću još ostati. Glava prati zvuke glasovira , sablasno se ljulja dok prebire stranicama u groznici napisanima , koje je pijan pjesnik pisao u bonnskom potkrovlju stoljeće prije nego sam prohodao zemljom. Sjest će znatizeljni za stol i njihove će riječi traziti moj glas , razbjezati se kućama, razgovarati kako sam bio među njima, zanimljiv znak da postoji druga obala. Gledat ću ih , sapet, sa stabla platane ...smiješiti se sretan kako veselo koračaju , znake njihove topline i privrzenosti pratiti pogledom dubljim od jezera. I opet četiti natrag , u krugove koje ponavljam duboko u noć.

Trazit ću te. Kada budem sjena trazit ću te , sa sakom punom trešanja . već će se raspasti u zemlji šaka lisičje strvi koja bijaše čovjekom , a ja ću obilaziti kišnim ulicama moga grada koracima koji se neće ćuti ni prepoznati , lutati uz prugu među olupinama vagona , među naslaganim pragovima mazanih naftom gdje rastu kupine i trnje , tamo gdje su sjećanja od kojih me podilazi strava i hladnoća. Sve sam , zivote, mogao podnijeti , bljeskove prošlosti od kojih bi mnogi posijedio u jednu noć niti ne primjećujem , ali stranice moje prve proljeti guše i bole, lijepe i nezaboravne , zato se neću smiriti. Jer si mi ukrao ono što sam imao u ruci , neću se smiriti , lutat ću onim mjestima na čiji si blag drijemez uputio zveket lanaca i povike okrutnih.koračat ću bijesan i sam tamo gdje ću traziti smiraj a neću a moći naći , na mnogu klupu gornjega grada sjesti i gorko plakati...kad netko sjedne , na prstima otići da ne uplašim i zasmetam. Ispratit ću mnoge samotne šetaće , protrčati ispred bučnih studenata, traziti miris koji nisam zaboravio kao što štene trazi miris onoga što je njegovo. Nitko me neće vidjeti , a tko moze ovu sivu sjenu osjetiti njenu ću zarezati i pobjeći da me ne spašava, da me pusti da trazim i bjezim dalje. Kad se godinama izmorim , kad nađem gdje su oni izgubljeni dani i sedmice , sa savskog ću se nasipa spustiti i pasti na koljena. I tamo nek me uzme ruka koja moze i vodi me gdje mi je mjesto. Dok budem letio ...daleko među trepet zvijezda , govorit ću tiho ..nisam ništa zaboravio.

prosinac u osijeku , 91, jegerova ulica i crkva s plavim opekama....noć. koraci u tami i detonacije posvuda, gospođa ludina svira chopina , veliku polonjezu koja dopire kroz noć. Nebo je vedro. Govori se svašta ..o dolasku drugih brigada , o zimi ,, o ljudikojih više nema , o automobilima kojima se zameo trag, o svakavim i nepoznatim ljudima kojih se ljudi boje i koji su u sluzbi onih prijeko. Kroz misli dopire samo jedan zvuk kojega se zelim otresti...zvuk ciče djece koja pred vilom Rivjera na samoj plazi u makarskoj , kupaju se i igraju, ja među njima. Kako škripe vesla na čamcima kaja i maja koji veslaju na brački kanal po arbune , jedno vrijeme koje nemoze otići a koje zelim izrezati jer boli , svojom bezbriznom i lijenom toplinom. Najstarije sječanje, boja majčina kupaćeg kostima koju vidim iz njezinog krila u dobi kad sam nosio leptiriče i kolut kad bi išao u vodu. Teške eksplozije potresaju grad, zadnji okviri vrata i prozora iskaču kao raspucala zrna kukuruza kokičara. Da bar nisam zapamtio tako dobro , i mirise i zvuke.u smiraj , san , znojan i preobučen , smrdljiv.

Iz hodnika expressa , u oblačno predvečerje one drzave kojoj je dane već odbrojala srpska akademija nauka i dobrica čosić, vraćao se rujanski naraštaj titove vojske iz šumadije u hrvatsku. Lupa kotača , misli već u njedrima voljene , zadnje cigarete niške morave , opraštanja sa nekom tamo garavom iz uba ili lajkovca već su skoro zaboravljena. Tezak okus budućnosti je već u ustima. Za koju će godinu sa vrhova hrvatskih planina , sa raskrizja i bezimenih kota, oni piti vodu iz čuture i gledati kako gmizu oni dolje , bezbrojni regruti i pijani rezervisti iz niša i ćuprije. Zabijat će glave u mokru listopadsku zemlju u strahu i očaju , rukama će na zatiljku koračati hodnicima i hangarima , proći će kalvariju jednog teškog vremena koje ih je snašlo.
Kasnije će razmišljati jedan od njih , ima li hrvatske sunčane i gorde kao u slikama celestina medovića . odličnog slikara rodom iz kune na pelješcu. A ja se sjećam kako sam biciklom vozio šalatom i gledao na jednom zdanju hrvatski povijesni grb , još tada neumjesna šahovnica s prvim bijelim poljem , pubertetski i prkosno zeljena i opijajuća jer je buntovna i prkosna. Kasnije je meni draga ruka načinila istu na spojenim okvirima strojnice u doba kad su se snimala banijska praskozorja pokojnog gordana lederera i kad je zvonio i onaj stih u mislima – spremaj majko kreveta , uskoro se vraćam ja.
Crne limuzine klize gradom , krade se i studentice se vode u udaljene vikendice i stanove, biraju se poduzeća i sportski klubovi , u koferima se pretovaruje novac i blago koje mimoilazi one koji spavaju u blatu i šumama. Tko je pobjednik , tko će u more tmine zaroniti , preko planine gdje vukovi zavijaju. A radostan čovjek ide ulicom i ne boji se ničega, kako teško , kako bljutavo mora biti tamo gdje se stalno prezivljava , u svijetu tih sklepanih elita koje ne vladaju ničim.

Jednom ću u kućnom mantilu izaći iz bolnice u karlovcu . vjetar će šumiti i ja ću se opraštati sa svojim sjećanjima, sjesti na klupu i raširiti ruke , zatvoriti oči. Bit ću star i mršav, sam i odsutan , nasmiješiti se i zaspati. Ići ću u onaj svijet , gdje su livade jarkih boja , gdje se noćima ćuk oglašava i gdje naranče se zlate zauvjek. Odnijet ću i sve vas sa sobom , u mislima i vjerovanju , sve dane u kojima sam bio sretan ili ustrašen. Ničeg mi neće biti zao.