Iz hodnika expressa , u oblačno predvečerje one drzave kojoj je dane već odbrojala srpska akademija nauka i dobrica čosić, vraćao se rujanski naraštaj titove vojske iz šumadije u hrvatsku. Lupa kotača , misli već u njedrima voljene , zadnje cigarete niške morave , opraštanja sa nekom tamo garavom iz uba ili lajkovca već su skoro zaboravljena. Tezak okus budućnosti je već u ustima. Za koju će godinu sa vrhova hrvatskih planina , sa raskrizja i bezimenih kota, oni piti vodu iz čuture i gledati kako gmizu oni dolje , bezbrojni regruti i pijani rezervisti iz niša i ćuprije. Zabijat će glave u mokru listopadsku zemlju u strahu i očaju , rukama će na zatiljku koračati hodnicima i hangarima , proći će kalvariju jednog teškog vremena koje ih je snašlo.
Kasnije će razmišljati jedan od njih , ima li hrvatske sunčane i gorde kao u slikama celestina medovića . odličnog slikara rodom iz kune na pelješcu. A ja se sjećam kako sam biciklom vozio šalatom i gledao na jednom zdanju hrvatski povijesni grb , još tada neumjesna šahovnica s prvim bijelim poljem , pubertetski i prkosno zeljena i opijajuća jer je buntovna i prkosna. Kasnije je meni draga ruka načinila istu na spojenim okvirima strojnice u doba kad su se snimala banijska praskozorja pokojnog gordana lederera i kad je zvonio i onaj stih u mislima – spremaj majko kreveta , uskoro se vraćam ja.
Crne limuzine klize gradom , krade se i studentice se vode u udaljene vikendice i stanove, biraju se poduzeća i sportski klubovi , u koferima se pretovaruje novac i blago koje mimoilazi one koji spavaju u blatu i šumama. Tko je pobjednik , tko će u more tmine zaroniti , preko planine gdje vukovi zavijaju. A radostan čovjek ide ulicom i ne boji se ničega, kako teško , kako bljutavo mora biti tamo gdje se stalno prezivljava , u svijetu tih sklepanih elita koje ne vladaju ničim.

Jednom ću u kućnom mantilu izaći iz bolnice u karlovcu . vjetar će šumiti i ja ću se opraštati sa svojim sjećanjima, sjesti na klupu i raširiti ruke , zatvoriti oči. Bit ću star i mršav, sam i odsutan , nasmiješiti se i zaspati. Ići ću u onaj svijet , gdje su livade jarkih boja , gdje se noćima ćuk oglašava i gdje naranče se zlate zauvjek. Odnijet ću i sve vas sa sobom , u mislima i vjerovanju , sve dane u kojima sam bio sretan ili ustrašen. Ničeg mi neće biti zao.