Kao da je iskoračio sa platna kojeg je slikao Delacroix ili Joshua Raynolds , problematičan a načitan osjećao se u svijetu kao razmazen momak u gostima kod tete na selu. Sjedio je u trenutku velike pogibelji u sred istočnjačkog svijeta središnjeg balkana kojem je , nemiran i dijelom sirov , i pripadao. Bušio je lulu i razmišljao o svojem polozaju kao da i nije njegov nego njemu dragog knjiškog lika koji je s nestrpljenjem očekivao vidjeti kako će se dalje snaći i okrenuti. Pisac ovih redova je bio taj lik i ovo su njegova sjećanja , jedno od stotine koja je odlučio napisati i podijeliti jer je bio dovoljno bojazljiv i dovoljno drzak da svašta dozivi a ne ostane negdje zatrpan lišćem i zaboravom. Ljudi su bili već umorni od očaja oko njega i čudno ludilo ih je zahvatilo poput groznice i visoke temperature , kad je strah već izgubio oblik straha i postao makabrističkom piruetom onih koji su bili sigurni da im neposredni budući dani nose tezak kao mokar kamen , miris i okus smrti. I gledao je , pisac ovih redaka kako se ogoljuje nagon i ekstatično se pojavljuje među ljudima koji su kroz glazbu i ples koketirali sa svojim krajem kradljivo se boreći da im ti dani budu ugodni i puni ugriza. Već za par dana , sjedeći na balvanu stotinu i koji kilometar daleko , opazio sam kako udaram prstima desne ruke ritam te glazbe kojom su ispraćali svoju sudbinu ti ljudi među kojima sam sjedio. Postalo mi oko srca tuzno i teško , svatim da moram ustati i potraziti si zabave