kad se na kraju dana legneš a strahovi i nemoći koje su te cijelim danom sustizale i grizle.....i znaš da te jutrom čekaju opet napojene i nahranjene i za korak brze. imaš li zelju da te noću pohode tvoji osobni čarobnjaci i sile , da ti sjede na prsima i crtaju po tijelu nepoznate simbole i znakove , da ti u uši pušu i šapću isparenja drevnih kotlova i da ti zilama puste jake borbene sluzi i otrove.
nek se pustiš drevnoj sili koju kriješ . i jutrom osvaneš blještav poput štita brutova. i nek zastaneš progonjen od sjenovitih ljudi i sjećanja koja te love i sputavaju i okreneš korak i tjeraš ti njih prema istoku.
taj tajnovit obrat , reci , prizeljkuješ li?
prizeljkuješ li da se kao uplašeni tusti golub , koji se svojega plahog srca srami i odriče....i da noću umreš takav i u groznici unutarnjeg puča rodiš se pravim sobom koji će u svijet izjahati jutrom i sve stjeove skršene podići , plod svoj umnoziti i gledati u oči svakom danu koji dolazi.
čekaš li lepet krila svojih pomagača, skrivene snage i mudrosti koje nosiš zakopane, čuješ li kako kroz hladne hodnike svojih aorti korača novi ti.
taj tajnovit obrat, reci mi , prizeljkuješ li?
i dok skriven iza teških vrata u znoju prestravljenog šutiš i grizeš usne dok teški konjanici prolaze na dva koraka do tebe , i oči zatvaraš nebi li nestao da te nevide , da uzmu što zele i prođu dalje...
dok se ulaguješ jakome , dok ples umiljat plešeš u nemoći da bi se svidio....a u tebi je nezaustavljiv šapat tvoga srca- nisi ziv, samo se bojiš. i dok da zli nevidi . uzdahneš naglo u ponizenju i muci...u prvom koraku koji je tvoj strašan plan. hoćeš li noću ući pod truo dašćan pod svoga srca , u podrum pun kala i smrada , uzeti duboko u svome gnoju ono što je tvoje i što ti pripada , sjekiru koju nemozeš ni podići.
sanjaš li takav obrat, dragi , reci mi?
vidiš li na ulici zenu kojoj su urezali znak na čelo , kojoj se svjetina smije i grudi njezine već trule od bolesti gledaju i pse divlji kojoj prilaze , uz smijeh pomaman....i njeno je ime u tvojoj knjizi zapisano , koje će te spasiti. tišina će biti , samo će krv šumiti kad ju podigneš i smijeh njezin podrugljiv kad prekineš poljupcem , kad progovori zena pred kojom će svatko šutjeti.
i oni koji su se smijali neće se smijati više nikada. jer je nikad izgovorenim jezikom ona rekla riječi koje će te ubiti i roditi. i pod mostom ćeš uz nju zaspati i probuditi se uz dječaka šutljivog glečerskih očiju ...u strahu što si odabran. jedan ćeš zaspati , drugi se probuditi.
sanjaš li , znaš li da te čeka takav obrat , prizeljkuješ li?
kad neprepoznat prosjak bude nogom odgurnut pod stolom silnih i kad kalez bude uzdignut i prošeta pred svakim jasan znamen smrti. kad krčmar jedar i mlad zadnji istrči za sobom bacivši luč da mjesto ukleto proguta plamen i zaborav , kad u obliznjoj šumi zaspeš na kiši sam.....kad se kočije gospodara tame zaustave nad rupom koja je tvoj jedini dom i zaspeš opet mokar i slab....kad čuješ patuljke šepave kako ti dolaze i vuku te u svoj svijet , mrmor njihov kad ti počne ulaziti u kičmu i čeljusti , riječi tajne davno izgovorene , dok si samo magla bio na obali dunava.
i kad se jutrom probudiš a ptice ti se javljaju jer jezik njihov razumiješ. kad med budeš naučio krasti i opet među ljude budeš ulazio ...krao , plesao....uzimao.
reci mi , to jutro osječaš li, taj obrat prizeljkuješ li?
kad zemlja bude okovana ledom sedam lakata u dubinu a more bude bijelo kao mramor ....kad psolave zvijeri budu samo njima znanim zvukom opčinile sve što nazivahu ljudskim , kad budu tumarale svijetom umorne kolone s četiri kraja svijeta...
kad svi krstaši budu prevrnuti i kad zazeleni trava nad rakama svih koji su se opirali njihovim opojnim zvucima . i kad vidiš da ti vlastite ruke trnu i natiču , da je gotovo , da si samo jedna opeklina i sjena koja drhti i tiho plače. ako sretneš starca dovoljno ludog da nečuje , dovoljno slijepog da nevidi , hoćeš li mu povjerovati? hoćeš li kad više nebude niti dana niti noći , nego samo nebo koje klizi očima kao tiha sukrvica, hoćeš li zaplakati i zaspati. hoćeš se u oči njegove zagledati i ljubiti ih? hoćeš li se, kao zadnji dah ljeta čovječjeg , opet jutrom čovjekom probuditi i gol ustati.
hoćeš li gol hodati i pjevati selima , mrtve dizati i sjene nekad ljudske vraćati na sunce, zloga iznenaditi , uplašen što si od sile odabran , što su se na tebi zatvorili kutevi kristala koji trepću u drugom kraju galaksije...hoćeš li ustati?
taj obrat, jedini , prizeljkuješ li?
kad vidiš kako se gavrani pijani od krvi ruše na zemlju i tanki listovi dima uzdizu spaljenih sela iz kojih jauk dopire i uzdisanje...kad se svaki izvor vode zatruje i svaki treptaj očiju kada skrije ruzan san.
kad pod zemlju budeš bjezao i spoticao se , dublje nego si ikad išao i preskakivao jadne i ostavljene, reci mi ....hoćeš li pred oltarom prevrnutim pasti ničice i prste hladne i slinave gurati uprocjepe između dva kamena, traziti poput nedonošćeta odbačenog da te netko uzme i zgrije? hoćeš li svjetlost toplu i blagu primiti kad više nebude na zemlji svjetlosti , hoćeš li joj povjerovati.
hoćeš se jarostan s jutrom istim putem vraćati zemlji svojoj blatnjavoj , bića zla što se dtrahom ljudskim hrane i zvizde , hoćeš li tjerati , rezanje koje dopire iz plamena hoćeš li , blag i nasmješen krotiti? jeli se to svakim danom predosjeća , jeli se stalno isti akord u tišini večeri ponavlja koji je predskazanje? a ti ćeš stranice knjige mrkih korica treskom zatvoriti , očima zapaliti.
a taj dan , dobri moj , osjećaš li?