srijeda, 15. rujna 2010.

čija ruka drži kormilo, čiji se šapat prikrada sutonom, kad škuna krene mramornim morem....

koliko god vrijedan amsterdamski majstor napinjao konjsku strunu za ciljnik dvofuntaša, koliko god busole našeg brodovlja baždario, vidim kako ruka nečija same morske struje i kurente ravna mimo svake volje.

krenuo na put sjeverom ili koji stupanj lijevo, sama se šuma okreće, samo more ključa i sam kapetan baca u bezdan i nišanske sprave i karte i kompase.

sedam je bitaka flota imperije dobila jurišem, lomila je željezna prova meke bokove napadnutog brodovlja, i svaki je put u noć odlazila tamna silueta, u mrak i zimu. i dovikivaše svaki put sa trgovačkhi linijaša pogrde i poruge, kletve i zle prognoze.

i opet. ali bez računa sada ispaljuje slijep topnik izrael, gromke naboje. i njemu su samom neshvatljive putanje kojima huče kugle njegove prema kopnu. koliko se god otimao, kada se već činilo da je dobiven rat u miru izgubljen, isplovila je opet škuna devetorice na divlje more gdje se oštar zrak diše.

tko je to, tko kroz oči slijepoga vidi, tko okreće stranice iza dnevnog svjetla, tintom nevidljivom ispisuje slijedeći dan?

to mi recite, nek znam, kad dignem ruke čiju sam zastavu podigao?