i uhvatim taj dah....

Kome je život dao da nauči gorku sol zemlje, dovoljno je da se osvrne i zagleda...vidjet će odgovore na pitanja davno postavljena, mnogo puta krivo odgovorena. U drevnim maglama se vuku bića i riječi nikad na glas izgovorene. Dok su rane cvjetale sjećanja duše moje trpke, izmučene...trave su već rasle koje će ih liječiti. Sve se istodobno dogodilo, prijatelji i u svakoj sjeni što je sutonom promakla među starim višnjama već su bila sva proljeća koja mislimo da ih tek sjećamo...a zapravo su sjala i kad su noge teške poput ilovače koračale na zapad progonjene. Uhvatim taj dah.....mirisni trenutak koji je bio u svim zimama. I uvijek će biti.

Gle, vidim starog čovjeka za glasovirom, nemirnih prstiju, kao niježno ali isprekidano svira. Iza njega je kamen zid i prozor u njemu, kroz koji se vide daleke močvare iza kojih zalazi tiho sunce. On me na čas pogleda i nastavi sa sklopljenim vjeđama preludirati tečno i široko ali uz vidljive greške. Usne su njegove svjedočanstvo da je jedan kraj blizu, iza kojeg će se nastaviti slijed slika koje se izmjenjuju kao u počecima fascinacije čovjeka pokretnim svijetom imaginacije. Jak miris narančine kore i gorak okus pod jezikom...pogledam kroz prozor i vidim da su sjene te daleke slike boje narančine kore i da čovjeka nema nego da je njegova silueta tek obris lokve na seoskom putu kojim sam nekad koračao kući. I da su predamnom boje drveta starih seoskih kuća, glasovi na stranom jeziku koji mi je poznat i gorak...da sam progledao. Da nema više mijena nego da vidim sve.

Poput strijele nasumično odapete od strane maloumnog ali svetog otočkog redikula, jurimo kroz vrijeme i zamišljamo da imamo volju. Nemamo. Promiču vrhovi čempresa slikani jarkim bojama, galebovi krici prate nas i oni s nama plaču i smiju se....mrtvi progovaraju kroz te zvukove, kroz naše oči koje netremice gledaju nemušto i gladno poput prvih arijevaca. Pričinjaju nam se lijeni koraci koji vuku teška kola žita i hmelja...u daljini vidimo sela koja smo sami zapalili, u kojima ćemo i skončati i rađati se. Kaos koji ne šuti. Asinhroni zvuci siringa i vjetra koji razgoni požare. Smola. Jedan neprestan huk...mora, vjetra i ponovnog buđenja. Neumoran bubanj života.