srijeda, 17. veljače 2010.

vrabac

Već kad je izgledalo da je sunce odlučilo kružiti samo po rubu neba iznad borove šume, razlila se smola venama i viče da cijeli svijet čuje- sreća je nadohvat. More je gusto i plavo kao tinta, oleandri se savijaju kamenim fontanama , neko će bilje krša pamtiti moje riječi i pogled. Oduvjek čekani okus tamnih višanja i boju livadskog meda . imalo se zašto živjeti. Ljepota bojama moje duše slikana.

osvrtaj

Svakim je danom bliže čas kad ću se s druge strane tihe rijeke opraštati sa ljudima i slikama svog života. Koliko je još koraka ove šume ostalo prehodati, neznam. Ali je sigurno lisicama koje pretrčavaju put jutrom znano jer su sve duše svijeta samo jedna duša koja diše u svakom od nas. Pričat ću dječaku koji vuče skelu preko te mutne vode, svoj lijep i griješan život, još ću mu pomoći, i domahivati onima koji ostaju. Lijepe žene koje su me takvog nikakvog pratile , snene me gledaju dok ih pozdravljam i odlazim, neke me čekaju prijeko i ja ću im lagati da su mi bile jedine. A volio sam ih sve svim srcem i lopovski. Kosti bole od bezbrojnih zima i batina, tiho pjevušim dok se približavam toliko sanjanom domu koji je cijelo vrijeme brinuo o svom jedincu koji mu se sa širokim osmjehom približava kako bi se odmorio.domahuju dječaci čije sam ljutnje i šapate već zaboravio i javljaju se noćni zvukovi koji su me pratili u teškim danima, kao da sam se provezao na lafetu i sad se vraćam kući.novce koji sam izbrojao pohlepno i smotao u košulju i one koje sam tražio u sakou a nije ih bilo jer sam ih već potrošio na dobru ribu i crveno gusto vino.

petak, 5. veljače 2010.

ptica

Nema vecega prokletstva nego je nagon besmrtnosti. On je vjecito lutanje I tiha bol, praznina pobjednka kojemu je veca radost izazov nego pobjeda I koji je na putu maca odhranjen od stroge majke I bez boga. Njegov je korak spor I sjecivo je njegovo uvijek u zraku, san je njegov uvijek plitak kojim se vuku drevna bica I sutrasnji hod u neprijateljsku zemlju jer drugoga puta njemu nema.

A sto misli lutajuca sjen u dalekom pohodu kojem nema kraja….nego pticu koja ce sletjeti na pramac broda na moru boje mramora koja najavljuje da postoji domovina iza jutarnjih magli I da je blizu.
I sleti ptica na lutajuci brod silnoga koji se hvatase plijenom I pljackom, smrznuta I tudja a kralj lutalica prozbori tiho…ne disite. Tu borba ne pomaze. Ako odleti natrag, ostaje vjecno lutanje I besmrtnost teutonaca. Ako ostane , dolazi sedam casa zivota smrtnoga I mir sanjan zauvjek.
Ne disite.