danas mi je pristigao glas od jednog od najvaznijih ljudi u mom zivotu. jedan od proroka moje slika jedne mitteleuropske fantazije, pomalo herojske i nevjerojatno romanticne, jedne pomalo tragicne strasti i melankolije zapada..kao da crvene sjene prosinackih breza isisuju stihove koje smo zajedno pisali. drhtim jer svices, jelenski daleka....nasi sati koje smo proveli zatrpani valjevskim snijegom sredinom osamdesetih kada smo vjerovali kako su dramaticni dani nasih zivota prevagnuli u proslost. danas je drzavni odvjetnik u gradu na sjeveru, glas koji mi se nakon rata obratio...sam bio preprican da si ziv.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.
utorak, 29. prosinca 2009.
petak, 18. prosinca 2009.
jedan zivot
ovi su dani poput gorske rijeke u kojoj se zrcali tisucu boja mog unutarnjeg svijeta. kad sam vec mislio da me voda donijela u ravnicu, sporu i plodnu, sve se promijenilo stubokom i naglo, vec sam sve vidio i dozivio, sve vjetrove vec je osjetilo moje vec vremenom dotaknuto tijelo. naucio na zivot u kojem je sve otvoreno i neizvjesno, zivot u kojem sam naucio biti jak i siguran, misli sam da su moji dani zastali. zivim od snage i ljepote, ljudi placaju da im stvorim zivot kakav su sanjali. moram biti kreativan i odlucan za druge, ulaziti u situacije koje porucuju da je sve moguce. bahato sam pomislio da sam vladar svijeta koji poznam, a nisam. sto mi je baceno na put, neznam. zatekao sam se , zbunjen. sagradit cu cudo pred ocima kroz koje vidim sam sebe.
ponedjeljak, 31. kolovoza 2009.
Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo
ponedjeljak, 10. kolovoza 2009.
HRVATSKA RAPSODIJA
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
nedjelja, 19. srpnja 2009.
Kada su zle horde spalile granice kraljevstva , kada su se gavrani pijani od krvi počeli rušiti u zitna polja i u kurijama kad su se počele slike sa zidova rušiti nevidljivom rukom zbačene...slijep je pjesnik lutalica pisao ove stranice...u prenočistima, na magarcu....u bijegu.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.
U borovu šumu trčao je dječak plavih očiju , kome je dano da i neprimjetivši , svakim petim korakom skrene dublje u šumu ...i tako dovjeka. Muhe su zujale dok se smola slijevala niz borove koji su pamtili bezbrojne što su pod njima prolazili i sakrivali se. Sve glasno i uzbuđeno , uskovitlan uzduh ljeta, miris izmeta i bilja , svakim časom sve dalje su bili zamori koje je radio čovjek. I zveket se čuo u daljini , kroz trnje i glas je rekao u dječaku – čuvaj se, netko je ispred tebe.
Okovan zeljezom utisnutim u kamen , divlji je lik vikao u bolovima , otimao se bjesovima koji su ga sapinjali i zaletavao se nebi li se otrgao , još dublje utiskivao verige u do kostiju oglodane gleznjeve i zapešća.
- tko si? Tko te zatočio ?
- otrovni su me zubi grizli , nakazan je i zloguk lik ponavljao odsutno i prijeteći...otrovni su me zubi grizli..
I dječak otvorenih očiju , stoji pred ovim prizorom u strahu , boji se dalje , stišće šakama nogavice kratkih hlača i drhti. Trčao bi nazad a nemoze , išao bi blize nekom nevidljivom silom tjeran ali se ne usuđuje.
Jak miris drača , bjesomučno zujanje muha koje se skupljaju na ovome i njegov okrutan lik koji skriva pravu duzinu lanaca na koju je svezan. Samoća i strah.
- Dođi blize, dođi blize...ti me pusti..i zasmija se kao nad svojom zlom sudbinom ali i podrugljivo dječaku – unaprijed se smijao kako je bio naivan što je upao u njegovu klopku i istodobno zahvalno i prijetvorno...samo mu je bilo dokopati se njega.
Dječak čučne i pogleda ga dugo i netremice. Oči su mu gledale u oči , i postale mirne , preplavila ga je vlastita priroda kojoj se nemoze otrgnuti , puna je šuma oltara koji ga osjećaju i bride.
- Dođi , dođi.....
Dječak se uspravi kao ošinut , učini korak , tri koraka prema zlokobnom stvoru . Pokida lanac i shvati da je već prije lanac pukao i samo da izgleda da je nesretnik svezan. Ali on ga pljesne po čelu , nagne se naprijed i vikne
- Evo ! Idi sad.
I uistinu , nakazni se otisne u nagal trk. Dječak ostane sam i sjedne. Gledao je pčele , slušao njihov glas i reče sam sebi- kako ću dalje..odlučio sam se ne bojati.I otrči nazad u svijet kojem je pripadao....s kojim ga je vezalo sve manje.
Okovan zeljezom utisnutim u kamen , divlji je lik vikao u bolovima , otimao se bjesovima koji su ga sapinjali i zaletavao se nebi li se otrgao , još dublje utiskivao verige u do kostiju oglodane gleznjeve i zapešća.
- tko si? Tko te zatočio ?
- otrovni su me zubi grizli , nakazan je i zloguk lik ponavljao odsutno i prijeteći...otrovni su me zubi grizli..
I dječak otvorenih očiju , stoji pred ovim prizorom u strahu , boji se dalje , stišće šakama nogavice kratkih hlača i drhti. Trčao bi nazad a nemoze , išao bi blize nekom nevidljivom silom tjeran ali se ne usuđuje.
Jak miris drača , bjesomučno zujanje muha koje se skupljaju na ovome i njegov okrutan lik koji skriva pravu duzinu lanaca na koju je svezan. Samoća i strah.
- Dođi blize, dođi blize...ti me pusti..i zasmija se kao nad svojom zlom sudbinom ali i podrugljivo dječaku – unaprijed se smijao kako je bio naivan što je upao u njegovu klopku i istodobno zahvalno i prijetvorno...samo mu je bilo dokopati se njega.
Dječak čučne i pogleda ga dugo i netremice. Oči su mu gledale u oči , i postale mirne , preplavila ga je vlastita priroda kojoj se nemoze otrgnuti , puna je šuma oltara koji ga osjećaju i bride.
- Dođi , dođi.....
Dječak se uspravi kao ošinut , učini korak , tri koraka prema zlokobnom stvoru . Pokida lanac i shvati da je već prije lanac pukao i samo da izgleda da je nesretnik svezan. Ali on ga pljesne po čelu , nagne se naprijed i vikne
- Evo ! Idi sad.
I uistinu , nakazni se otisne u nagal trk. Dječak ostane sam i sjedne. Gledao je pčele , slušao njihov glas i reče sam sebi- kako ću dalje..odlučio sam se ne bojati.I otrči nazad u svijet kojem je pripadao....s kojim ga je vezalo sve manje.
četvrtak, 9. srpnja 2009.
Prezreli miris tamnih oleandra iz ovih vena nikad neće izvjetriti , sve mramorne ulice ovoga grada vode na trg pod nebom boje azula. Supijan korak prati tih osjećaj prisutnosti svijeta sna , gust zrak sladak i pulsirajuć , u daljini zvuk alta jedne zene prelijepih leđa pjeva o vrbi . moj je korak lagan i prozračan , čempresi se utrkuju ka vrtoglavim tornjevima elgrecovski pokretni , u ekstazi. Putem srećem ljude drage i poznate , koji su me voljeli , prezirali i mrzili , ljude mog zivota. Prolaze u raznim zivotnim dobima , dobacuju u prolazu riječi koje sam zaboravio , odgovaram im ali me ne čuju. Kako zvoni crkveno zvono , rasprostire se zvuk kao przeni šećer na mliieku , znam da sam otrovan , da što budem blize crkvi da će se slike umnoziti koje su dugo spavale , koje prozimaju onu tešku dušu koja je poput najstrmijeg vinograda zarasla u drač i korov. Evo , prolazi jedna zena , posegnem rukom da ju pitam gdje je sad , kako joj je , ali mi glavu odbaci oprez ..kihot zlotvora kroz čije straze je provedena da bi zivjela. Za nogu me već vuče krezubi , rekao bi mu – nisam, nisam te ja ostavio , ali moram teturati dalje.
Kad sam nogu stavio na trg , sva su zvona udarala , moja je bijela košulja treperila na vjetru koji nije s ovoga svijeta , očima sam se premještao koracima koji su bili kao aritmičan ples. A što ako je to samo ludilo , sijevnu misao i potone. Zvuci ju zauvjek preplaviše i nikad se više ne pojavi. Stojim pred vratima crkve. Ruke mi čine pokrete koje ne razumijem. Govorim riječi naizgled nepovezane. Tko sam , čiji je ranac bio pretezak te sam morao posustati , izgubiti se na putu? Učinim li korak dalje , neču se nikad vratiti , zaspast ću u vječnom košmaru gdje se susreću svi dani koje sam prošao i čavrljaju. Legnem . čujem riječi koje je Ilija čuo , ustani i hodaj. Hodam. Slijedim put za koji su me opasali , teturam ka dalekoj obali gdje ćiu jednom usnuti.
Kad sam nogu stavio na trg , sva su zvona udarala , moja je bijela košulja treperila na vjetru koji nije s ovoga svijeta , očima sam se premještao koracima koji su bili kao aritmičan ples. A što ako je to samo ludilo , sijevnu misao i potone. Zvuci ju zauvjek preplaviše i nikad se više ne pojavi. Stojim pred vratima crkve. Ruke mi čine pokrete koje ne razumijem. Govorim riječi naizgled nepovezane. Tko sam , čiji je ranac bio pretezak te sam morao posustati , izgubiti se na putu? Učinim li korak dalje , neču se nikad vratiti , zaspast ću u vječnom košmaru gdje se susreću svi dani koje sam prošao i čavrljaju. Legnem . čujem riječi koje je Ilija čuo , ustani i hodaj. Hodam. Slijedim put za koji su me opasali , teturam ka dalekoj obali gdje ćiu jednom usnuti.
subota, 4. srpnja 2009.
Na jednom je zidu urezano moje ime sječivom , nikome ne znači ništa i prohujale dane već nitko ne pamti osim mene. Lupat ću prozorom bijesno u noći bez vjetra , dozivati imena koja su tek blijede slike polaroida , imena po kojima se zovu unuci , nekada zivi ljudi. Trčat ću tim hodnicima kao nekad , prolaziti kroz nasmijane , biti kovitlac tamo gdje sam nekad lijegao i budio se. Tko me prati...mozda onaj kome sam bio zadnja slika, samo povik i bljesak koji je vidio kad je trepnuo i postao svjetlom , mozda zena ispijena lica boje badema čije gorke od otrova usne sam ljubio , odlazite u svjetlo i mir , ja ću još ostati. Glava prati zvuke glasovira , sablasno se ljulja dok prebire stranicama u groznici napisanima , koje je pijan pjesnik pisao u bonnskom potkrovlju stoljeće prije nego sam prohodao zemljom. Sjest će znatizeljni za stol i njihove će riječi traziti moj glas , razbjezati se kućama, razgovarati kako sam bio među njima, zanimljiv znak da postoji druga obala. Gledat ću ih , sapet, sa stabla platane ...smiješiti se sretan kako veselo koračaju , znake njihove topline i privrzenosti pratiti pogledom dubljim od jezera. I opet četiti natrag , u krugove koje ponavljam duboko u noć.
Trazit ću te. Kada budem sjena trazit ću te , sa sakom punom trešanja . već će se raspasti u zemlji šaka lisičje strvi koja bijaše čovjekom , a ja ću obilaziti kišnim ulicama moga grada koracima koji se neće ćuti ni prepoznati , lutati uz prugu među olupinama vagona , među naslaganim pragovima mazanih naftom gdje rastu kupine i trnje , tamo gdje su sjećanja od kojih me podilazi strava i hladnoća. Sve sam , zivote, mogao podnijeti , bljeskove prošlosti od kojih bi mnogi posijedio u jednu noć niti ne primjećujem , ali stranice moje prve proljeti guše i bole, lijepe i nezaboravne , zato se neću smiriti. Jer si mi ukrao ono što sam imao u ruci , neću se smiriti , lutat ću onim mjestima na čiji si blag drijemez uputio zveket lanaca i povike okrutnih.koračat ću bijesan i sam tamo gdje ću traziti smiraj a neću a moći naći , na mnogu klupu gornjega grada sjesti i gorko plakati...kad netko sjedne , na prstima otići da ne uplašim i zasmetam. Ispratit ću mnoge samotne šetaće , protrčati ispred bučnih studenata, traziti miris koji nisam zaboravio kao što štene trazi miris onoga što je njegovo. Nitko me neće vidjeti , a tko moze ovu sivu sjenu osjetiti njenu ću zarezati i pobjeći da me ne spašava, da me pusti da trazim i bjezim dalje. Kad se godinama izmorim , kad nađem gdje su oni izgubljeni dani i sedmice , sa savskog ću se nasipa spustiti i pasti na koljena. I tamo nek me uzme ruka koja moze i vodi me gdje mi je mjesto. Dok budem letio ...daleko među trepet zvijezda , govorit ću tiho ..nisam ništa zaboravio.
prosinac u osijeku , 91, jegerova ulica i crkva s plavim opekama....noć. koraci u tami i detonacije posvuda, gospođa ludina svira chopina , veliku polonjezu koja dopire kroz noć. Nebo je vedro. Govori se svašta ..o dolasku drugih brigada , o zimi ,, o ljudikojih više nema , o automobilima kojima se zameo trag, o svakavim i nepoznatim ljudima kojih se ljudi boje i koji su u sluzbi onih prijeko. Kroz misli dopire samo jedan zvuk kojega se zelim otresti...zvuk ciče djece koja pred vilom Rivjera na samoj plazi u makarskoj , kupaju se i igraju, ja među njima. Kako škripe vesla na čamcima kaja i maja koji veslaju na brački kanal po arbune , jedno vrijeme koje nemoze otići a koje zelim izrezati jer boli , svojom bezbriznom i lijenom toplinom. Najstarije sječanje, boja majčina kupaćeg kostima koju vidim iz njezinog krila u dobi kad sam nosio leptiriče i kolut kad bi išao u vodu. Teške eksplozije potresaju grad, zadnji okviri vrata i prozora iskaču kao raspucala zrna kukuruza kokičara. Da bar nisam zapamtio tako dobro , i mirise i zvuke.u smiraj , san , znojan i preobučen , smrdljiv.
Iz hodnika expressa , u oblačno predvečerje one drzave kojoj je dane već odbrojala srpska akademija nauka i dobrica čosić, vraćao se rujanski naraštaj titove vojske iz šumadije u hrvatsku. Lupa kotača , misli već u njedrima voljene , zadnje cigarete niške morave , opraštanja sa nekom tamo garavom iz uba ili lajkovca već su skoro zaboravljena. Tezak okus budućnosti je već u ustima. Za koju će godinu sa vrhova hrvatskih planina , sa raskrizja i bezimenih kota, oni piti vodu iz čuture i gledati kako gmizu oni dolje , bezbrojni regruti i pijani rezervisti iz niša i ćuprije. Zabijat će glave u mokru listopadsku zemlju u strahu i očaju , rukama će na zatiljku koračati hodnicima i hangarima , proći će kalvariju jednog teškog vremena koje ih je snašlo.
Kasnije će razmišljati jedan od njih , ima li hrvatske sunčane i gorde kao u slikama celestina medovića . odličnog slikara rodom iz kune na pelješcu. A ja se sjećam kako sam biciklom vozio šalatom i gledao na jednom zdanju hrvatski povijesni grb , još tada neumjesna šahovnica s prvim bijelim poljem , pubertetski i prkosno zeljena i opijajuća jer je buntovna i prkosna. Kasnije je meni draga ruka načinila istu na spojenim okvirima strojnice u doba kad su se snimala banijska praskozorja pokojnog gordana lederera i kad je zvonio i onaj stih u mislima – spremaj majko kreveta , uskoro se vraćam ja.
Crne limuzine klize gradom , krade se i studentice se vode u udaljene vikendice i stanove, biraju se poduzeća i sportski klubovi , u koferima se pretovaruje novac i blago koje mimoilazi one koji spavaju u blatu i šumama. Tko je pobjednik , tko će u more tmine zaroniti , preko planine gdje vukovi zavijaju. A radostan čovjek ide ulicom i ne boji se ničega, kako teško , kako bljutavo mora biti tamo gdje se stalno prezivljava , u svijetu tih sklepanih elita koje ne vladaju ničim.
Jednom ću u kućnom mantilu izaći iz bolnice u karlovcu . vjetar će šumiti i ja ću se opraštati sa svojim sjećanjima, sjesti na klupu i raširiti ruke , zatvoriti oči. Bit ću star i mršav, sam i odsutan , nasmiješiti se i zaspati. Ići ću u onaj svijet , gdje su livade jarkih boja , gdje se noćima ćuk oglašava i gdje naranče se zlate zauvjek. Odnijet ću i sve vas sa sobom , u mislima i vjerovanju , sve dane u kojima sam bio sretan ili ustrašen. Ničeg mi neće biti zao.
Kasnije će razmišljati jedan od njih , ima li hrvatske sunčane i gorde kao u slikama celestina medovića . odličnog slikara rodom iz kune na pelješcu. A ja se sjećam kako sam biciklom vozio šalatom i gledao na jednom zdanju hrvatski povijesni grb , još tada neumjesna šahovnica s prvim bijelim poljem , pubertetski i prkosno zeljena i opijajuća jer je buntovna i prkosna. Kasnije je meni draga ruka načinila istu na spojenim okvirima strojnice u doba kad su se snimala banijska praskozorja pokojnog gordana lederera i kad je zvonio i onaj stih u mislima – spremaj majko kreveta , uskoro se vraćam ja.
Crne limuzine klize gradom , krade se i studentice se vode u udaljene vikendice i stanove, biraju se poduzeća i sportski klubovi , u koferima se pretovaruje novac i blago koje mimoilazi one koji spavaju u blatu i šumama. Tko je pobjednik , tko će u more tmine zaroniti , preko planine gdje vukovi zavijaju. A radostan čovjek ide ulicom i ne boji se ničega, kako teško , kako bljutavo mora biti tamo gdje se stalno prezivljava , u svijetu tih sklepanih elita koje ne vladaju ničim.
Jednom ću u kućnom mantilu izaći iz bolnice u karlovcu . vjetar će šumiti i ja ću se opraštati sa svojim sjećanjima, sjesti na klupu i raširiti ruke , zatvoriti oči. Bit ću star i mršav, sam i odsutan , nasmiješiti se i zaspati. Ići ću u onaj svijet , gdje su livade jarkih boja , gdje se noćima ćuk oglašava i gdje naranče se zlate zauvjek. Odnijet ću i sve vas sa sobom , u mislima i vjerovanju , sve dane u kojima sam bio sretan ili ustrašen. Ničeg mi neće biti zao.
ponedjeljak, 15. lipnja 2009.
Kao da je iskoračio sa platna kojeg je slikao Delacroix ili Joshua Raynolds , problematičan a načitan osjećao se u svijetu kao razmazen momak u gostima kod tete na selu. Sjedio je u trenutku velike pogibelji u sred istočnjačkog svijeta središnjeg balkana kojem je , nemiran i dijelom sirov , i pripadao. Bušio je lulu i razmišljao o svojem polozaju kao da i nije njegov nego njemu dragog knjiškog lika koji je s nestrpljenjem očekivao vidjeti kako će se dalje snaći i okrenuti. Pisac ovih redova je bio taj lik i ovo su njegova sjećanja , jedno od stotine koja je odlučio napisati i podijeliti jer je bio dovoljno bojazljiv i dovoljno drzak da svašta dozivi a ne ostane negdje zatrpan lišćem i zaboravom. Ljudi su bili već umorni od očaja oko njega i čudno ludilo ih je zahvatilo poput groznice i visoke temperature , kad je strah već izgubio oblik straha i postao makabrističkom piruetom onih koji su bili sigurni da im neposredni budući dani nose tezak kao mokar kamen , miris i okus smrti. I gledao je , pisac ovih redaka kako se ogoljuje nagon i ekstatično se pojavljuje među ljudima koji su kroz glazbu i ples koketirali sa svojim krajem kradljivo se boreći da im ti dani budu ugodni i puni ugriza. Već za par dana , sjedeći na balvanu stotinu i koji kilometar daleko , opazio sam kako udaram prstima desne ruke ritam te glazbe kojom su ispraćali svoju sudbinu ti ljudi među kojima sam sjedio. Postalo mi oko srca tuzno i teško , svatim da moram ustati i potraziti si zabave
nedjelja, 14. lipnja 2009.
Na stolu moje studentske sobe , posuda s trešnjama...ubranih nedaleko , uz kolni prijelaz preko zeljezničke pruge koja me budila noću u mojim studentskim danima. Sjetim se tog vremena , dalekog i lijepog , kao i onda šume poslijepodnevni vjetri zagrebačkim krošnjama platana , šapuću one iste riječi kojima smo se tada bodrili i tješili. Boze...kako srce ne zaboravlja , uvijek iznova zadrhti isto kao u onim danima. Grassov Lumbur , očev balonac, tajne nikad ispričane nikome. Okus bijele kave izjutra kada smo se dizali i pješice od Jagićeve ulice kretali još uplašeni od vlastite hrabrosti i mučnog predosjećaja teških vremena o kojima smo umorni od čitanja pjesama uz cezarov vinjak i kroštule , šutili i osjećali ih . Kad bi noću priblizio svoju nogu njezinoj , tiho i u polusnu , htio sam reći – bude sve dobro , bude...
Bili smo lijepi. Gornjogradskim ulicama šetali poslije predavanja , u taverni pili čaj s rumom , pomagali drugima i oni nama. Znao sam donijeti prije zore , svezanj onih starih dinara koje bi zaradio istovarom cementa , kupio svjeze kifle , sakrio u ormar šal ili rukavice ...malo radi iznenađenja , malo iz treme jesam li pogodio boju i ukus. Bilo bi cijelo društvo navečer kod nas , razgovaralo o politici , o pravu , o filmu Psi od slame koji smo jučer u Kinoteci svi gledali , koračali odlučno poslije , mahali rukama . Još odjekuju naši glasovi oko tvornice duhana , smijeh jedne generacije koja se voljela, borila i strahovala.
Bili smo lijepi. Gornjogradskim ulicama šetali poslije predavanja , u taverni pili čaj s rumom , pomagali drugima i oni nama. Znao sam donijeti prije zore , svezanj onih starih dinara koje bi zaradio istovarom cementa , kupio svjeze kifle , sakrio u ormar šal ili rukavice ...malo radi iznenađenja , malo iz treme jesam li pogodio boju i ukus. Bilo bi cijelo društvo navečer kod nas , razgovaralo o politici , o pravu , o filmu Psi od slame koji smo jučer u Kinoteci svi gledali , koračali odlučno poslije , mahali rukama . Još odjekuju naši glasovi oko tvornice duhana , smijeh jedne generacije koja se voljela, borila i strahovala.
Kad su se dijelili darovi , negdje u visinama gdje smo bili još samo gusta i mokra izmaglica koja će zamiješana blatom tek postati zivotom....kad su se dijelili i naprtnjače iskustava i oziljaka s kojima je duša tek zakoračila u svom ljepljivim od posteljice tijelom i skrivene vještine kojima će ako ih razvije , moći to biće izmaknuti potjeri ili nabaviti kruha i konačišta , mene je zapala sposobnost govoriti ljudima , osjećati njihove strahove i srljati bezglavo naprijed.
Sada negdje u srednjem dijelu te šumske staze zemaljskog zivota , sjeo sam na kamen i zapalio ljut duhan sjećanja i mislim o godinama koje su prošle. Kraj nogu mi se igraju vješte vjeverice i ja sam , videći da mi iz đepova kradu jutros ubrane lješnjake , ušao s njima u razgovor praveći se da ne vidim njihove lopovske pokrete. Pitaju me , što mi je do sada bilo najteze ljude uvjeriti. I kazem im iskreno- da su vrijedni i lijepi. Svaku će priču progutati napaćeno ljudsko srce , i svaku će zelju poslušati lako kao da je njihova , ali povjerovati da su vrijedni i lijepi to je najteze uvjeriti drugoga. Pa opet , tu je istinu i najljepše nametnuti , jer kako se svatko toliko boji o tome i govoriti , kad povjeruje čistog srca u tvoje riječi , steči ćeš nekoga tko je pomogao tebi koliko i ti njemu.
Sada negdje u srednjem dijelu te šumske staze zemaljskog zivota , sjeo sam na kamen i zapalio ljut duhan sjećanja i mislim o godinama koje su prošle. Kraj nogu mi se igraju vješte vjeverice i ja sam , videći da mi iz đepova kradu jutros ubrane lješnjake , ušao s njima u razgovor praveći se da ne vidim njihove lopovske pokrete. Pitaju me , što mi je do sada bilo najteze ljude uvjeriti. I kazem im iskreno- da su vrijedni i lijepi. Svaku će priču progutati napaćeno ljudsko srce , i svaku će zelju poslušati lako kao da je njihova , ali povjerovati da su vrijedni i lijepi to je najteze uvjeriti drugoga. Pa opet , tu je istinu i najljepše nametnuti , jer kako se svatko toliko boji o tome i govoriti , kad povjeruje čistog srca u tvoje riječi , steči ćeš nekoga tko je pomogao tebi koliko i ti njemu.
kad se na kraju dana legneš a strahovi i nemoći koje su te cijelim danom sustizale i grizle.....i znaš da te jutrom čekaju opet napojene i nahranjene i za korak brze. imaš li zelju da te noću pohode tvoji osobni čarobnjaci i sile , da ti sjede na prsima i crtaju po tijelu nepoznate simbole i znakove , da ti u uši pušu i šapću isparenja drevnih kotlova i da ti zilama puste jake borbene sluzi i otrove.
nek se pustiš drevnoj sili koju kriješ . i jutrom osvaneš blještav poput štita brutova. i nek zastaneš progonjen od sjenovitih ljudi i sjećanja koja te love i sputavaju i okreneš korak i tjeraš ti njih prema istoku.
taj tajnovit obrat , reci , prizeljkuješ li?
prizeljkuješ li da se kao uplašeni tusti golub , koji se svojega plahog srca srami i odriče....i da noću umreš takav i u groznici unutarnjeg puča rodiš se pravim sobom koji će u svijet izjahati jutrom i sve stjeove skršene podići , plod svoj umnoziti i gledati u oči svakom danu koji dolazi.
čekaš li lepet krila svojih pomagača, skrivene snage i mudrosti koje nosiš zakopane, čuješ li kako kroz hladne hodnike svojih aorti korača novi ti.
taj tajnovit obrat, reci mi , prizeljkuješ li?
i dok skriven iza teških vrata u znoju prestravljenog šutiš i grizeš usne dok teški konjanici prolaze na dva koraka do tebe , i oči zatvaraš nebi li nestao da te nevide , da uzmu što zele i prođu dalje...
dok se ulaguješ jakome , dok ples umiljat plešeš u nemoći da bi se svidio....a u tebi je nezaustavljiv šapat tvoga srca- nisi ziv, samo se bojiš. i dok da zli nevidi . uzdahneš naglo u ponizenju i muci...u prvom koraku koji je tvoj strašan plan. hoćeš li noću ući pod truo dašćan pod svoga srca , u podrum pun kala i smrada , uzeti duboko u svome gnoju ono što je tvoje i što ti pripada , sjekiru koju nemozeš ni podići.
sanjaš li takav obrat, dragi , reci mi?
vidiš li na ulici zenu kojoj su urezali znak na čelo , kojoj se svjetina smije i grudi njezine već trule od bolesti gledaju i pse divlji kojoj prilaze , uz smijeh pomaman....i njeno je ime u tvojoj knjizi zapisano , koje će te spasiti. tišina će biti , samo će krv šumiti kad ju podigneš i smijeh njezin podrugljiv kad prekineš poljupcem , kad progovori zena pred kojom će svatko šutjeti.
i oni koji su se smijali neće se smijati više nikada. jer je nikad izgovorenim jezikom ona rekla riječi koje će te ubiti i roditi. i pod mostom ćeš uz nju zaspati i probuditi se uz dječaka šutljivog glečerskih očiju ...u strahu što si odabran. jedan ćeš zaspati , drugi se probuditi.
sanjaš li , znaš li da te čeka takav obrat , prizeljkuješ li?
kad neprepoznat prosjak bude nogom odgurnut pod stolom silnih i kad kalez bude uzdignut i prošeta pred svakim jasan znamen smrti. kad krčmar jedar i mlad zadnji istrči za sobom bacivši luč da mjesto ukleto proguta plamen i zaborav , kad u obliznjoj šumi zaspeš na kiši sam.....kad se kočije gospodara tame zaustave nad rupom koja je tvoj jedini dom i zaspeš opet mokar i slab....kad čuješ patuljke šepave kako ti dolaze i vuku te u svoj svijet , mrmor njihov kad ti počne ulaziti u kičmu i čeljusti , riječi tajne davno izgovorene , dok si samo magla bio na obali dunava.
i kad se jutrom probudiš a ptice ti se javljaju jer jezik njihov razumiješ. kad med budeš naučio krasti i opet među ljude budeš ulazio ...krao , plesao....uzimao.
reci mi , to jutro osječaš li, taj obrat prizeljkuješ li?
kad zemlja bude okovana ledom sedam lakata u dubinu a more bude bijelo kao mramor ....kad psolave zvijeri budu samo njima znanim zvukom opčinile sve što nazivahu ljudskim , kad budu tumarale svijetom umorne kolone s četiri kraja svijeta...
kad svi krstaši budu prevrnuti i kad zazeleni trava nad rakama svih koji su se opirali njihovim opojnim zvucima . i kad vidiš da ti vlastite ruke trnu i natiču , da je gotovo , da si samo jedna opeklina i sjena koja drhti i tiho plače. ako sretneš starca dovoljno ludog da nečuje , dovoljno slijepog da nevidi , hoćeš li mu povjerovati? hoćeš li kad više nebude niti dana niti noći , nego samo nebo koje klizi očima kao tiha sukrvica, hoćeš li zaplakati i zaspati. hoćeš se u oči njegove zagledati i ljubiti ih? hoćeš li se, kao zadnji dah ljeta čovječjeg , opet jutrom čovjekom probuditi i gol ustati.
hoćeš li gol hodati i pjevati selima , mrtve dizati i sjene nekad ljudske vraćati na sunce, zloga iznenaditi , uplašen što si od sile odabran , što su se na tebi zatvorili kutevi kristala koji trepću u drugom kraju galaksije...hoćeš li ustati?
taj obrat, jedini , prizeljkuješ li?
kad vidiš kako se gavrani pijani od krvi ruše na zemlju i tanki listovi dima uzdizu spaljenih sela iz kojih jauk dopire i uzdisanje...kad se svaki izvor vode zatruje i svaki treptaj očiju kada skrije ruzan san.
kad pod zemlju budeš bjezao i spoticao se , dublje nego si ikad išao i preskakivao jadne i ostavljene, reci mi ....hoćeš li pred oltarom prevrnutim pasti ničice i prste hladne i slinave gurati uprocjepe između dva kamena, traziti poput nedonošćeta odbačenog da te netko uzme i zgrije? hoćeš li svjetlost toplu i blagu primiti kad više nebude na zemlji svjetlosti , hoćeš li joj povjerovati.
hoćeš se jarostan s jutrom istim putem vraćati zemlji svojoj blatnjavoj , bića zla što se dtrahom ljudskim hrane i zvizde , hoćeš li tjerati , rezanje koje dopire iz plamena hoćeš li , blag i nasmješen krotiti? jeli se to svakim danom predosjeća , jeli se stalno isti akord u tišini večeri ponavlja koji je predskazanje? a ti ćeš stranice knjige mrkih korica treskom zatvoriti , očima zapaliti.
a taj dan , dobri moj , osjećaš li?
nek se pustiš drevnoj sili koju kriješ . i jutrom osvaneš blještav poput štita brutova. i nek zastaneš progonjen od sjenovitih ljudi i sjećanja koja te love i sputavaju i okreneš korak i tjeraš ti njih prema istoku.
taj tajnovit obrat , reci , prizeljkuješ li?
prizeljkuješ li da se kao uplašeni tusti golub , koji se svojega plahog srca srami i odriče....i da noću umreš takav i u groznici unutarnjeg puča rodiš se pravim sobom koji će u svijet izjahati jutrom i sve stjeove skršene podići , plod svoj umnoziti i gledati u oči svakom danu koji dolazi.
čekaš li lepet krila svojih pomagača, skrivene snage i mudrosti koje nosiš zakopane, čuješ li kako kroz hladne hodnike svojih aorti korača novi ti.
taj tajnovit obrat, reci mi , prizeljkuješ li?
i dok skriven iza teških vrata u znoju prestravljenog šutiš i grizeš usne dok teški konjanici prolaze na dva koraka do tebe , i oči zatvaraš nebi li nestao da te nevide , da uzmu što zele i prođu dalje...
dok se ulaguješ jakome , dok ples umiljat plešeš u nemoći da bi se svidio....a u tebi je nezaustavljiv šapat tvoga srca- nisi ziv, samo se bojiš. i dok da zli nevidi . uzdahneš naglo u ponizenju i muci...u prvom koraku koji je tvoj strašan plan. hoćeš li noću ući pod truo dašćan pod svoga srca , u podrum pun kala i smrada , uzeti duboko u svome gnoju ono što je tvoje i što ti pripada , sjekiru koju nemozeš ni podići.
sanjaš li takav obrat, dragi , reci mi?
vidiš li na ulici zenu kojoj su urezali znak na čelo , kojoj se svjetina smije i grudi njezine već trule od bolesti gledaju i pse divlji kojoj prilaze , uz smijeh pomaman....i njeno je ime u tvojoj knjizi zapisano , koje će te spasiti. tišina će biti , samo će krv šumiti kad ju podigneš i smijeh njezin podrugljiv kad prekineš poljupcem , kad progovori zena pred kojom će svatko šutjeti.
i oni koji su se smijali neće se smijati više nikada. jer je nikad izgovorenim jezikom ona rekla riječi koje će te ubiti i roditi. i pod mostom ćeš uz nju zaspati i probuditi se uz dječaka šutljivog glečerskih očiju ...u strahu što si odabran. jedan ćeš zaspati , drugi se probuditi.
sanjaš li , znaš li da te čeka takav obrat , prizeljkuješ li?
kad neprepoznat prosjak bude nogom odgurnut pod stolom silnih i kad kalez bude uzdignut i prošeta pred svakim jasan znamen smrti. kad krčmar jedar i mlad zadnji istrči za sobom bacivši luč da mjesto ukleto proguta plamen i zaborav , kad u obliznjoj šumi zaspeš na kiši sam.....kad se kočije gospodara tame zaustave nad rupom koja je tvoj jedini dom i zaspeš opet mokar i slab....kad čuješ patuljke šepave kako ti dolaze i vuku te u svoj svijet , mrmor njihov kad ti počne ulaziti u kičmu i čeljusti , riječi tajne davno izgovorene , dok si samo magla bio na obali dunava.
i kad se jutrom probudiš a ptice ti se javljaju jer jezik njihov razumiješ. kad med budeš naučio krasti i opet među ljude budeš ulazio ...krao , plesao....uzimao.
reci mi , to jutro osječaš li, taj obrat prizeljkuješ li?
kad zemlja bude okovana ledom sedam lakata u dubinu a more bude bijelo kao mramor ....kad psolave zvijeri budu samo njima znanim zvukom opčinile sve što nazivahu ljudskim , kad budu tumarale svijetom umorne kolone s četiri kraja svijeta...
kad svi krstaši budu prevrnuti i kad zazeleni trava nad rakama svih koji su se opirali njihovim opojnim zvucima . i kad vidiš da ti vlastite ruke trnu i natiču , da je gotovo , da si samo jedna opeklina i sjena koja drhti i tiho plače. ako sretneš starca dovoljno ludog da nečuje , dovoljno slijepog da nevidi , hoćeš li mu povjerovati? hoćeš li kad više nebude niti dana niti noći , nego samo nebo koje klizi očima kao tiha sukrvica, hoćeš li zaplakati i zaspati. hoćeš se u oči njegove zagledati i ljubiti ih? hoćeš li se, kao zadnji dah ljeta čovječjeg , opet jutrom čovjekom probuditi i gol ustati.
hoćeš li gol hodati i pjevati selima , mrtve dizati i sjene nekad ljudske vraćati na sunce, zloga iznenaditi , uplašen što si od sile odabran , što su se na tebi zatvorili kutevi kristala koji trepću u drugom kraju galaksije...hoćeš li ustati?
taj obrat, jedini , prizeljkuješ li?
kad vidiš kako se gavrani pijani od krvi ruše na zemlju i tanki listovi dima uzdizu spaljenih sela iz kojih jauk dopire i uzdisanje...kad se svaki izvor vode zatruje i svaki treptaj očiju kada skrije ruzan san.
kad pod zemlju budeš bjezao i spoticao se , dublje nego si ikad išao i preskakivao jadne i ostavljene, reci mi ....hoćeš li pred oltarom prevrnutim pasti ničice i prste hladne i slinave gurati uprocjepe između dva kamena, traziti poput nedonošćeta odbačenog da te netko uzme i zgrije? hoćeš li svjetlost toplu i blagu primiti kad više nebude na zemlji svjetlosti , hoćeš li joj povjerovati.
hoćeš se jarostan s jutrom istim putem vraćati zemlji svojoj blatnjavoj , bića zla što se dtrahom ljudskim hrane i zvizde , hoćeš li tjerati , rezanje koje dopire iz plamena hoćeš li , blag i nasmješen krotiti? jeli se to svakim danom predosjeća , jeli se stalno isti akord u tišini večeri ponavlja koji je predskazanje? a ti ćeš stranice knjige mrkih korica treskom zatvoriti , očima zapaliti.
a taj dan , dobri moj , osjećaš li?
ponedjeljak, 8. lipnja 2009.
Ludilo sunca
Kako šećer proključa u zrnima grozđa , svojom kardučijevskom , dionizijskom snagom....kako se na papak digne satir u pomamnom trku za siringom , i sam gonjen od potjere ljudi , to je naša zivotna snaga , onih koji su taknuti zezlom strahovite energije sunca. Seksualna tek na prvi pogled , jedna zestina koja zeze i pali intenzitetom i mirisom jarca . biokovo , miris borove smole i okus znoja. Strast i pripadanje , jak oganj koji stremi nebu. Pucanje krijesova , pogledi koji huče poput potoka , zile koje udaraju uz divalj ples. Dize se i jezi u leđima, stvarnost se mijenja u sliku poput kaleidoskopa , mirisi i boje ravno ulaze pod čelo. Ničega nema , samo energija koja preuzima sve , skok preko kamena koji potvrđuje da nema zapreka ovoj sili u čijem je plamenu moje tijelo samo odbjegla iskra. Sve je uskipjelo i nadohvat , nema misli , nema prerade , čist šečer, krv i kretanje. Ritam kojim svemir pulsira kao i ja , asinhrono i sumanuto. Čujem u daleke dijelove planine, ljudske glasove ne razumijem , samo im vidim namjere , sve je binarno i jasno. Sve se vrti. Pod slapom sam sunčane sile.
Kako šećer proključa u zrnima grozđa , svojom kardučijevskom , dionizijskom snagom....kako se na papak digne satir u pomamnom trku za siringom , i sam gonjen od potjere ljudi , to je naša zivotna snaga , onih koji su taknuti zezlom strahovite energije sunca. Seksualna tek na prvi pogled , jedna zestina koja zeze i pali intenzitetom i mirisom jarca . biokovo , miris borove smole i okus znoja. Strast i pripadanje , jak oganj koji stremi nebu. Pucanje krijesova , pogledi koji huče poput potoka , zile koje udaraju uz divalj ples. Dize se i jezi u leđima, stvarnost se mijenja u sliku poput kaleidoskopa , mirisi i boje ravno ulaze pod čelo. Ničega nema , samo energija koja preuzima sve , skok preko kamena koji potvrđuje da nema zapreka ovoj sili u čijem je plamenu moje tijelo samo odbjegla iskra. Sve je uskipjelo i nadohvat , nema misli , nema prerade , čist šečer, krv i kretanje. Ritam kojim svemir pulsira kao i ja , asinhrono i sumanuto. Čujem u daleke dijelove planine, ljudske glasove ne razumijem , samo im vidim namjere , sve je binarno i jasno. Sve se vrti. Pod slapom sam sunčane sile.
utorak, 2. lipnja 2009.
ogromnih očiju lutao sam u svom djetinjstvu škripavim hodnicima gliptoteke u zagrebu , bez daha gledao u mramoru opredmećena najdublja sjećanja našeg svijeta , prozivljavao ih osobno i dramatično. Svojim sam rukama pokušavao osloboditi sinove kralja laokonta od smrtonosnih zagrljaja zmija i mjerio hrabrost gledajući netremice u lice gorgone meduze, govorio s glasnikom kojeg je lisip ulovio u trenutku kad kreće u svoju utrku s vremenom koje je nemoguće pobijediti. Jedna fascinacija kamenom traje cijeli zivot , ponajprije jer je vječan i besmrtan. Bio sam talac ogromne znatizelje koja me obuzela dok sam još bio tek dio nekog oblaka mliječnog svjetla odakle nas neka stvoriteljska ruka oblikuje i miješa s blatom , baca na zemlju u susret bezbrojnim iskušenjima onog kratkog vremena koje provodimo na zemlji pod imenom i u okolnostima koje kao da su nam kockom dodijeljene. Iza koprena koje nas dijele od dalekih godina prošlog , kao nizom bljeskova udaljenim , čuje se šapat tako blizu. Jasno je da je između danas i onih vremena samo voda , tiha rijeka koja drijema pod maglom i tako je tiha da se dovoljno zagledati i ćuti što se preko nje zbiva , mozda i zatrčati se i stvoriti se i tamo , bar na jutro ili dva. Tako me prati taj osjećaj , cijeli zivot. Čini mi se da je ovaj dan tako organski srođen sa onim što je u shvaćanju svijeta kakav je na zidovima učionica naših školskih dana tumačila traka vremena , lazući kako vrijeme teče trenutak po trenutak , kao sat. Pitam se , zašto ga uopće mjerimo , navijamo satove kako bi se po njima ravnali i pokoravali ograničenjima koja smo iz straha sebi nametnuli. Na brezuljku s imenom svetog petra nad morem , napušteno groblje. Legao bi u sunčano poslijepodne , zatvorio oči i uz mahnit pjev cvrčaka osluškivao tko je tamo i što mi zeli povjeriti i reći , za svaku sliku koju bi vidio , znao da je istodobno i sjećanje i predskazanje , dio jedne tekuće podzemne struje do koje je samo korak. Pa i najmanje , ali svi imamo ulogu u zivotu svakog od nas. Zato slušajmo jedan drugoga , sigurno postoji razlog .
ponedjeljak, 1. lipnja 2009.
FANTAZMAGORIJA SREDNJE EUROPE
Kad sam u griješno doba svoje mladosti lutao beskrajnim ravnicama s obje strane granice na Dravi , nebo bi bilo teško i ljepljivo , boje ilovače. Bach , osjećaj smrtnosti svijeta, breugelovske stvarnosti koja bi kad bi sijevnulo u daljini bila tako bezvremena da se činilo da su i hapsburška i još starija doba na dohvat ruke. Mađarski seljak koji u čizmama silazi s blatnog puta , visok i bradat , pogrbljen u tridesetima. Miris zemlje, bezosjećajne i plodne , koja isparava tople kapi kiše . Miris znoja , suton , promicanje stabala uz cestu. Tu su se kršile bezbrojne vojske, ispod tri zamaha krampom je nečija kost ili kaciga , tih šapat kojim mrtvi progovaraju , psuju na mnogim jezicima svoju tešku kob. U šumarcima trunu kola i plugovi , skršene ruke nečijih mladosti . Stoljećima su se ove šume , močvare i pustopoljine zalijevala krvlju bezimenih. I sve je tako svjeze, tako iznova , tako u buduće zapisano. Odavna su plemena sa četiri strane svijeta počela dolaziti u ove prostore , slijevala se u veliki alkemijski kotao koji stalno ključa splonošću i umiranjem , mrmorila , vukla Cigane sa sobom , krunila vladare i rušila carstva i kretala u pohode. Europa. Teška riječ koja je mirisna na strah i strast , dvije strane dukata koje sačinjavaju njezin duh.
Magleno jutro u praškoj ulici , glasni koračaji koji nose vijest o ratu , kolporteri izvikuju naslove , vlakovi škripe pod teškim teretima ljudi koji odlaze. Promiču zlokobne grane vrba uz prugu , kao zlikovački prsti sotone. Oči koje gledaju u daljinu , ruke koje guzvaju pisma i gutanje suza. Uvijek iznova. Peroni , jedni te isti obrisi zeljezničkih postaja balatonskih gradića. Slavonske ravni , svatovi , oproštaji. Tisućljeće traje jedan te isti rondo , sukrvica , strasni ugrizi u sijenu , prolasci . Osijek , rat. Sve isto. Plava opeka na luteranskoj crkvi u Jegerovoj ulici , šapat u noći – tuku po cijeloj širini. Drava sluša kako trče na most. Tu nebo ljubi zemlju judinim poljupcem , prokazuje . I oprašta.
Kad sam u griješno doba svoje mladosti lutao beskrajnim ravnicama s obje strane granice na Dravi , nebo bi bilo teško i ljepljivo , boje ilovače. Bach , osjećaj smrtnosti svijeta, breugelovske stvarnosti koja bi kad bi sijevnulo u daljini bila tako bezvremena da se činilo da su i hapsburška i još starija doba na dohvat ruke. Mađarski seljak koji u čizmama silazi s blatnog puta , visok i bradat , pogrbljen u tridesetima. Miris zemlje, bezosjećajne i plodne , koja isparava tople kapi kiše . Miris znoja , suton , promicanje stabala uz cestu. Tu su se kršile bezbrojne vojske, ispod tri zamaha krampom je nečija kost ili kaciga , tih šapat kojim mrtvi progovaraju , psuju na mnogim jezicima svoju tešku kob. U šumarcima trunu kola i plugovi , skršene ruke nečijih mladosti . Stoljećima su se ove šume , močvare i pustopoljine zalijevala krvlju bezimenih. I sve je tako svjeze, tako iznova , tako u buduće zapisano. Odavna su plemena sa četiri strane svijeta počela dolaziti u ove prostore , slijevala se u veliki alkemijski kotao koji stalno ključa splonošću i umiranjem , mrmorila , vukla Cigane sa sobom , krunila vladare i rušila carstva i kretala u pohode. Europa. Teška riječ koja je mirisna na strah i strast , dvije strane dukata koje sačinjavaju njezin duh.
Magleno jutro u praškoj ulici , glasni koračaji koji nose vijest o ratu , kolporteri izvikuju naslove , vlakovi škripe pod teškim teretima ljudi koji odlaze. Promiču zlokobne grane vrba uz prugu , kao zlikovački prsti sotone. Oči koje gledaju u daljinu , ruke koje guzvaju pisma i gutanje suza. Uvijek iznova. Peroni , jedni te isti obrisi zeljezničkih postaja balatonskih gradića. Slavonske ravni , svatovi , oproštaji. Tisućljeće traje jedan te isti rondo , sukrvica , strasni ugrizi u sijenu , prolasci . Osijek , rat. Sve isto. Plava opeka na luteranskoj crkvi u Jegerovoj ulici , šapat u noći – tuku po cijeloj širini. Drava sluša kako trče na most. Tu nebo ljubi zemlju judinim poljupcem , prokazuje . I oprašta.
petak, 29. svibnja 2009.
VELIKA POLONJEZA , CHOPIN I RUBINSTEIN
Tko nije , neka posluša Rubinsteina kako svira Chopina. Osim ljepote koju bi skoro označio pobjedom nad strahom od smrti , ove izvedbe pokazuju jedan odnos skladatelja čije je tijelo već davno vraćeno zemlji i pijanista koji je prerastao nešto što bi nazvali vještinom i uplovio u izrazavanje koje je više od kreacije, posvemašnja ispovjed o postojanju sasvim transcendentnog prostora u kojem se kreće. Vrhunci vladanja nekom vještinom više su prepuštanje sadrzaju i svjedočanstvo nego vladanje , kao u polusnu , prsti i glazbalo proizvode zvukove koji već otprije postoje u nama nekom kozmičkom silom koja je u podvodnoj rijeci svakog zivota. Tko nebi vjerovao u vječni zivot , nije čuo tu glazbu . u nekom trenutku ona zaplovi s one strane jedne napetosti koja je popustila i razlila se u zvuk koji daje nadu u olakšanje i bezvremenost druge obale rijeke Stiks.
Tako čime se god Čovjek bavi , kad se jedan prostor u kojem postoji disocijacija i pojedinačnost nadiđe bilo spoznajom ili popuštanjem svake stege koja je susprezala genij koji je u svakom zivotu , uvijek se dođe do iste poruke i stanja , i ona je ugodna i bezbrizna. Mislim da je to slika Boga i da je in upravo takav , kakav god usud bio svakog od nas.
Tko nije , neka posluša Rubinsteina kako svira Chopina. Osim ljepote koju bi skoro označio pobjedom nad strahom od smrti , ove izvedbe pokazuju jedan odnos skladatelja čije je tijelo već davno vraćeno zemlji i pijanista koji je prerastao nešto što bi nazvali vještinom i uplovio u izrazavanje koje je više od kreacije, posvemašnja ispovjed o postojanju sasvim transcendentnog prostora u kojem se kreće. Vrhunci vladanja nekom vještinom više su prepuštanje sadrzaju i svjedočanstvo nego vladanje , kao u polusnu , prsti i glazbalo proizvode zvukove koji već otprije postoje u nama nekom kozmičkom silom koja je u podvodnoj rijeci svakog zivota. Tko nebi vjerovao u vječni zivot , nije čuo tu glazbu . u nekom trenutku ona zaplovi s one strane jedne napetosti koja je popustila i razlila se u zvuk koji daje nadu u olakšanje i bezvremenost druge obale rijeke Stiks.
Tako čime se god Čovjek bavi , kad se jedan prostor u kojem postoji disocijacija i pojedinačnost nadiđe bilo spoznajom ili popuštanjem svake stege koja je susprezala genij koji je u svakom zivotu , uvijek se dođe do iste poruke i stanja , i ona je ugodna i bezbrizna. Mislim da je to slika Boga i da je in upravo takav , kakav god usud bio svakog od nas.
BRITANSKI TRG , ZAGREB KAO SIMBOL
Još kao dijete volio sam proučavati povijest i zanimala me na jedan deskriptivni ali i impresionistički način. Vjerovao sam da umjetnički jaki detalji znaju ispričati o vremenu i smislu više nego nabrajanje događaja...u traku vremena nikada nisam vjerovao kao ni sada , smatrajući kauzalitet fikcijom za siromašne duhom.
Slom jednog i nastanak drugog rezima 1945. i ta u moje djetinjstvo nepriznata i potisnuta sjećanja i svjedočanstva , privlačila su me iz raznih razloga a jedna je fotorafija koju sam pribavio izronila iz mog sjećanja sa temom iz naslova, kako nas vide drugi.radi se o dobu povlačenja porazenih vojski kroz Zagreb u svibnju 45 , i na slici je zabiljezen prolazak četničke konjaničke kolone , ilicom prema črnomercu a u trenutku prolaska britanskim trgom. Luburićevim sporazumom s četnicima i oni su se povlačili zajedno sa svima ostalima i vjerojatno su ogromnom većinom vidjeli zagreb prvi i zadnji ili predzadnji put. Slika prikazuje četnika na konju kojemu se pogled susreo s prolaznikom u baloncu u svojim 30-im godinama. Ovaj , zagrebački prolaznik , mršav i pismen poput m.tresića , imao je novine i zastao kako bi prešao preko ilice i probio kolonu . vjerojatno je izbjegavao sve mobilizacije i sad je mislio kako bi dalje , kako bi prezivio i metak nekog od ogorčene vojske s fronte i ovih koji bijesni u pobjedi čekaju ući u zagreb. Ovaj četnik na konju imao je oči uvučene duboko pod čelo kao onaj Stole iz filma o bitci na neretvi , tipični balkanski dupljaš krivih ustiju , ali čovjek koji je prošao svašta i sad trazi spas na zapadu kao i svi . i vidi se jedan strah u njemu koji nije strah od poraza i neizvjesnosti , nego strah od srednje europe i ilice kojom je prolazio. Nevelik i pitom , ali uređen poput Linza , Zagreb je bio i ostao mjesto strasti , zelje i mrznje za balkan koji nekako počinje na toj liniji kod Karlovca i Siska.čeznja. bilo bi neumjesno u doba komunizma snimiti film ili pjesmu kako zarebački fakin okreće djevojke sa jugoistoka , nekako je grubo. Arhetip je bitange i princeze gdje je obratno bio prihvatljiviji. Gotovo seksualno , nedostizan i tako austrijski suzdrzan , to je simbol za koji i danas mnogi misle da ih ponizava samom pojavom i istodobno im je cilj i plijen. Velik sam ljubitelj lika i djela bl. Alojza Stepinca i znam do u detalje njeovu za mene besprimjerno pozitivnu ulogu u tim godinama. Samim likom bio je simbolom te suzdrzane konstruktivnosti kojom diše ta sredina kroz koju je taj konjanik prolazio. Pročitao sam tisuće knjiga. U jednoj , partizanskoj knjizi o ratnicima sa Banovine , čitaju partizani pismo koje su našli kod jednog zarobljenog Ustaše , ljubavno pismo kojim se on javlja nekoj zagrebačkoj gospodični i piše kako se bori protiv bandi bezdušno i teško i krvavo. Partizani bjesne i tekst jasno skreće u jarost i opisivanje kako će oni jednom , kad se nađu kao pobjednici u Zagrebu , doći u stan te zene i uručiti joj pismo i kako će još svašta učiniti u svojoj pravednoj pobjedi. Impresioniralo me kako je to moglo biti napisano i tiskano bez cenzure , a eto , tako je bilo. I u samoj koloni blizu Dravograda , znam kako je jedan lički Ustaša napao jednog časnika nekad domobranske a sad jedinstvene ustaške vojnice s istom strašću misleći kako je ovaj , s prednošću pripadnosti donjogradskom svijetu Esplanade i Trga burze , i njega nehotice zakinuo.
Malešnica , danas. Djeca se igraju . Neumoljivo ih oblikuje taj vječni uglađeni starac , grad koji u tišini i polako od svakoga čini zagrepčanca.
Još kao dijete volio sam proučavati povijest i zanimala me na jedan deskriptivni ali i impresionistički način. Vjerovao sam da umjetnički jaki detalji znaju ispričati o vremenu i smislu više nego nabrajanje događaja...u traku vremena nikada nisam vjerovao kao ni sada , smatrajući kauzalitet fikcijom za siromašne duhom.
Slom jednog i nastanak drugog rezima 1945. i ta u moje djetinjstvo nepriznata i potisnuta sjećanja i svjedočanstva , privlačila su me iz raznih razloga a jedna je fotorafija koju sam pribavio izronila iz mog sjećanja sa temom iz naslova, kako nas vide drugi.radi se o dobu povlačenja porazenih vojski kroz Zagreb u svibnju 45 , i na slici je zabiljezen prolazak četničke konjaničke kolone , ilicom prema črnomercu a u trenutku prolaska britanskim trgom. Luburićevim sporazumom s četnicima i oni su se povlačili zajedno sa svima ostalima i vjerojatno su ogromnom većinom vidjeli zagreb prvi i zadnji ili predzadnji put. Slika prikazuje četnika na konju kojemu se pogled susreo s prolaznikom u baloncu u svojim 30-im godinama. Ovaj , zagrebački prolaznik , mršav i pismen poput m.tresića , imao je novine i zastao kako bi prešao preko ilice i probio kolonu . vjerojatno je izbjegavao sve mobilizacije i sad je mislio kako bi dalje , kako bi prezivio i metak nekog od ogorčene vojske s fronte i ovih koji bijesni u pobjedi čekaju ući u zagreb. Ovaj četnik na konju imao je oči uvučene duboko pod čelo kao onaj Stole iz filma o bitci na neretvi , tipični balkanski dupljaš krivih ustiju , ali čovjek koji je prošao svašta i sad trazi spas na zapadu kao i svi . i vidi se jedan strah u njemu koji nije strah od poraza i neizvjesnosti , nego strah od srednje europe i ilice kojom je prolazio. Nevelik i pitom , ali uređen poput Linza , Zagreb je bio i ostao mjesto strasti , zelje i mrznje za balkan koji nekako počinje na toj liniji kod Karlovca i Siska.čeznja. bilo bi neumjesno u doba komunizma snimiti film ili pjesmu kako zarebački fakin okreće djevojke sa jugoistoka , nekako je grubo. Arhetip je bitange i princeze gdje je obratno bio prihvatljiviji. Gotovo seksualno , nedostizan i tako austrijski suzdrzan , to je simbol za koji i danas mnogi misle da ih ponizava samom pojavom i istodobno im je cilj i plijen. Velik sam ljubitelj lika i djela bl. Alojza Stepinca i znam do u detalje njeovu za mene besprimjerno pozitivnu ulogu u tim godinama. Samim likom bio je simbolom te suzdrzane konstruktivnosti kojom diše ta sredina kroz koju je taj konjanik prolazio. Pročitao sam tisuće knjiga. U jednoj , partizanskoj knjizi o ratnicima sa Banovine , čitaju partizani pismo koje su našli kod jednog zarobljenog Ustaše , ljubavno pismo kojim se on javlja nekoj zagrebačkoj gospodični i piše kako se bori protiv bandi bezdušno i teško i krvavo. Partizani bjesne i tekst jasno skreće u jarost i opisivanje kako će oni jednom , kad se nađu kao pobjednici u Zagrebu , doći u stan te zene i uručiti joj pismo i kako će još svašta učiniti u svojoj pravednoj pobjedi. Impresioniralo me kako je to moglo biti napisano i tiskano bez cenzure , a eto , tako je bilo. I u samoj koloni blizu Dravograda , znam kako je jedan lički Ustaša napao jednog časnika nekad domobranske a sad jedinstvene ustaške vojnice s istom strašću misleći kako je ovaj , s prednošću pripadnosti donjogradskom svijetu Esplanade i Trga burze , i njega nehotice zakinuo.
Malešnica , danas. Djeca se igraju . Neumoljivo ih oblikuje taj vječni uglađeni starac , grad koji u tišini i polako od svakoga čini zagrepčanca.
JESU LI LJUDI KOJI ČITAJU LORCU U GOSTIMA , MA GDJE SE NALAZILI
Tko zeli zavesti i osvojiti lijepu i pametnu zenu mora biti i muškarac i gospodin , to nije lako biti. Mozda će na kiši pjevati « adio , mia bella Napoli» . Mozda će joj loviti hobotnice i prirediti salatu a morat će joj moći dati i poslovni savjet i podršku. Tko pak zeli osvojiti i spavati s puno zena bez izbora , morat će pojednostavniti svoj nastup i ne zagledati previše , ponavljati jednu ili dvije rečenične konstrukcije, pa što se ulovi. Tako i onaj tko zeli uvjeriti u nešto neku pismenu i svojeglavu osobu , on se mora potruditi ući pod kozu sugovorniku i smišljati argumente i jezikom tijela odaslati autoritet i onu poruku kojom zeli uvjeriti i osvojiti. Politika i marketing ne. Političari i veliki trgovci moraju imati jasne riječi koje ne trpe prigovora i koji će odgovarati i biti razumljive prosječnom krlezinom domobranu u nedjeljno jutro izbora ili u subotnje jutro obiteljske kupovine. Taj izričaj će mnogima biti glup i karikaturalan kakva mora biti svaka poruka kojom se obraća prosjeku koji je uvijek nezahtjevniji nego mi mislimo.
Tako ispada da oni koji čitaju Lorcu , da se oni uvijek nalaze u gostima jer je prosjek taj kojem se obraćaju mediji i na kojem se standardi vrijednosti formiraju kako bi se ljudi trudili u gabaritima i unutar skale koja je tako postavljena. Pa opet.
Ako bi netko tezio nečem i volio nešto , sva mu je sreća u tome što voli i u čemu se našao , neovisno koliko je to priznato u svijetu koji gledamo na televiziji. On je već stekao one vještine i umijeća koje mu njegov osoben način zivota nosi , nije niti potrebno da se netko uvjeri kako bi se toj izvrsnosti netko morao pokloniti , on će se već snaći.čak u najegzistencijalnijim stvarima i potrebama , zbog velikog manevarskog prostora , on će se snaći u svakoj dimenziji zivota i još će mu preteći i vremena i energije. Kao latinoamerički nogometaš koji će kad prihvati loptu izvesti s njom neku egzibiciju prije nego krene naprijed.
Zato ne vjerujte intelektualcima kada se zale da im svijet masovnog društva i kulture ne odgovara. Lazu. Skrivaju svoju sterilnost i nisu nego tusti golubovi koji bi da ih se tetoši i pazi a bez pravog razloga.kome je dano biti čovjek od širine i kvalitete on je dobio i oruzje zivota koje će kad tad proraditi. Uvijek je bolje biti obrazovan i šarmantan nego pripit i rob nagona . naonu se moze biti i prijatelj .
Tko zeli zavesti i osvojiti lijepu i pametnu zenu mora biti i muškarac i gospodin , to nije lako biti. Mozda će na kiši pjevati « adio , mia bella Napoli» . Mozda će joj loviti hobotnice i prirediti salatu a morat će joj moći dati i poslovni savjet i podršku. Tko pak zeli osvojiti i spavati s puno zena bez izbora , morat će pojednostavniti svoj nastup i ne zagledati previše , ponavljati jednu ili dvije rečenične konstrukcije, pa što se ulovi. Tako i onaj tko zeli uvjeriti u nešto neku pismenu i svojeglavu osobu , on se mora potruditi ući pod kozu sugovorniku i smišljati argumente i jezikom tijela odaslati autoritet i onu poruku kojom zeli uvjeriti i osvojiti. Politika i marketing ne. Političari i veliki trgovci moraju imati jasne riječi koje ne trpe prigovora i koji će odgovarati i biti razumljive prosječnom krlezinom domobranu u nedjeljno jutro izbora ili u subotnje jutro obiteljske kupovine. Taj izričaj će mnogima biti glup i karikaturalan kakva mora biti svaka poruka kojom se obraća prosjeku koji je uvijek nezahtjevniji nego mi mislimo.
Tako ispada da oni koji čitaju Lorcu , da se oni uvijek nalaze u gostima jer je prosjek taj kojem se obraćaju mediji i na kojem se standardi vrijednosti formiraju kako bi se ljudi trudili u gabaritima i unutar skale koja je tako postavljena. Pa opet.
Ako bi netko tezio nečem i volio nešto , sva mu je sreća u tome što voli i u čemu se našao , neovisno koliko je to priznato u svijetu koji gledamo na televiziji. On je već stekao one vještine i umijeća koje mu njegov osoben način zivota nosi , nije niti potrebno da se netko uvjeri kako bi se toj izvrsnosti netko morao pokloniti , on će se već snaći.čak u najegzistencijalnijim stvarima i potrebama , zbog velikog manevarskog prostora , on će se snaći u svakoj dimenziji zivota i još će mu preteći i vremena i energije. Kao latinoamerički nogometaš koji će kad prihvati loptu izvesti s njom neku egzibiciju prije nego krene naprijed.
Zato ne vjerujte intelektualcima kada se zale da im svijet masovnog društva i kulture ne odgovara. Lazu. Skrivaju svoju sterilnost i nisu nego tusti golubovi koji bi da ih se tetoši i pazi a bez pravog razloga.kome je dano biti čovjek od širine i kvalitete on je dobio i oruzje zivota koje će kad tad proraditi. Uvijek je bolje biti obrazovan i šarmantan nego pripit i rob nagona . naonu se moze biti i prijatelj .
POVJERENJE I VJERA U BOGA
Vjeru dozivljavam kao posve iskustvenu unutarnju kategoriju , i siguran sam u egzistenciju boga i spasiteljsku kristovu misiju. Razlozi te sigurnosti koju osjećam u sebi nisu došli niti učenjem niti bilo kojim autoritetom niti kroz bilo koju zemaljsku organizaciju kako se god ona predstavljala ili kakvim se god biblijskim ovlastima predstavljala. Neznam koji je razlog tome, ali vjerojatno je to zato jer bi morao imati strahovito jaku osudu u sebi za mnogo pogrešaka i bahatosti koje su mi vidljive u ime tih ovlasti , previše nelogičnosti . vjerujem i da je to zbog toga što ne vjerujem da ako je jedan sin završio arhitekturu i ako ima svoj ured , da on govori u ime sebe samoga i svog ureda a da ako je netko diplomirao teologiju i zaredio se da on govori s bozanskim autoritetom i da je suprotstavljanje njemu i suprotstavljanje stvoritelju. Sumnjam da netko iskreno vjeruje u to , sumnjam onom dječjom logikom kojom sam sumnjao da su ukipljeni likovi u kući cvijeća jednako ukipljeni i kad nema posjetitelja. A ne vjerujem i zato jer kad bi vjerovao u te ovlasti koje je navodno bog dao crkvi , i to jednoj jedinoj , što bi onda oni odlomci iz apokalipse koji govore o stanju u crkvama zvučali zastrašujuće za one njene duznosnike koji su samom svojom ljudskom prirodom podbacili standardu sluzbe kakav bi takva ovlast zahtjevala. Ananija se zvao onaj nesretnik iz djela apostolskih.....nađite i pročitajte.
Nekoliko puta u pogibelji , bez razmišljanja znao sam da moram pozvati u pomoć krista , i jesam. I svaka od tih situacija je završila za mene povoljno i bio sam spašen. Meni ne treba većih dokaza da je krist bozanstvo i spasitelj.
U djelima sakralne arhitekture ili umjetnosti sa sakralnim motivima vidio sam dosta puta da su prozeti istom vjerom. i opet sam znao da sam u pravu. Toliko puta se suočim s ljudskim poštenjem i savršenstvom čovjeka kao razvojnim vrhuncem evolucije i znam da je sama evolucija činjenica koja je plod bozje kreacije. Nemoguće je da maksim fedotov violinu svira tako virtuozno a da u ishodištu zivota nije sam bog. Kad mjesec srebrom optoči površinu kvarnerskog mora znam da je bog stvoio i mene i more i hrvatsku u kojoj svjedočim toj ljepoti i snazi. Nemoguće da kad vidim nesreću , ne vidim i iskušenja koja je jahve stavio na put svom narodu i iskušenja kojima je pasionski krist kušan i pobijedio. Često mi kroz glavu prostruje stihovi i izreke biblijskog teksta. Jednom davno u jednoj noći koja je gorjela kao dan...a u osjeku je to bilo , bio sam u rupi kraj koje su nastajale nedaleko i svuda oko mene iste takve rupe , orale su haubičke granate od naselja jug II pa kroz cijelo područje , i riječi psalmiste davida su mi bile u mislima . pozelio sam zivot i spas, pozelio sam jutro koje će se nastaviti nakon noći. I trazio sam od boga da tako bude , zvao sam ga kriste- zvijezdo zore. Znao sam i da bi trebao reći i – ali ne kako je hoću , nego kako ti hoćeš , ali nisam mogao i to sam priznao i sebi i njemu. Kao rukom odnešen strah , jedan mir koji me uplašio kao što je proroka ezekijela uplašila neposredna objava. Shvatio sam da je to ishodišna sila svemira i da sam jedan beznačajan atom tog svemira ali u kojemu je cijeli taj svemir sadrzan. I kako je krist uistinu tu i samnom i kako će se dogoditi samo i sasvim ono što on pozeli , i to me ispunilo srećom što vidim da ne ovisi o meni niti o onim nesretnicima koji pucaju i među kojima je bilo i hrvata i razne druge djece koje je vihor razaranja doveo u situaciju da pucaju na grad , naseljen i neduzan , iz haubica 155 mm , jedan je posluzuje ovako a drugi onako i eto...oni pucaju , broje dane kad će vidjeti svoje bliznje , ja lezim u rupi poput zohara , nečija duša već leti gore u nebo . mora biti nešto što je iznad ovog pucanja i plamena. A sad vidim da je i ta noć kao i neka provedena u ribolovu ili bilo koja druga , dio jedne iste škole i puta kojemu netko pokušava doći do mene da bi ja postao svjestan cjeline kojoj sam se ćutio samo dio.
Vjeru dozivljavam kao posve iskustvenu unutarnju kategoriju , i siguran sam u egzistenciju boga i spasiteljsku kristovu misiju. Razlozi te sigurnosti koju osjećam u sebi nisu došli niti učenjem niti bilo kojim autoritetom niti kroz bilo koju zemaljsku organizaciju kako se god ona predstavljala ili kakvim se god biblijskim ovlastima predstavljala. Neznam koji je razlog tome, ali vjerojatno je to zato jer bi morao imati strahovito jaku osudu u sebi za mnogo pogrešaka i bahatosti koje su mi vidljive u ime tih ovlasti , previše nelogičnosti . vjerujem i da je to zbog toga što ne vjerujem da ako je jedan sin završio arhitekturu i ako ima svoj ured , da on govori u ime sebe samoga i svog ureda a da ako je netko diplomirao teologiju i zaredio se da on govori s bozanskim autoritetom i da je suprotstavljanje njemu i suprotstavljanje stvoritelju. Sumnjam da netko iskreno vjeruje u to , sumnjam onom dječjom logikom kojom sam sumnjao da su ukipljeni likovi u kući cvijeća jednako ukipljeni i kad nema posjetitelja. A ne vjerujem i zato jer kad bi vjerovao u te ovlasti koje je navodno bog dao crkvi , i to jednoj jedinoj , što bi onda oni odlomci iz apokalipse koji govore o stanju u crkvama zvučali zastrašujuće za one njene duznosnike koji su samom svojom ljudskom prirodom podbacili standardu sluzbe kakav bi takva ovlast zahtjevala. Ananija se zvao onaj nesretnik iz djela apostolskih.....nađite i pročitajte.
Nekoliko puta u pogibelji , bez razmišljanja znao sam da moram pozvati u pomoć krista , i jesam. I svaka od tih situacija je završila za mene povoljno i bio sam spašen. Meni ne treba većih dokaza da je krist bozanstvo i spasitelj.
U djelima sakralne arhitekture ili umjetnosti sa sakralnim motivima vidio sam dosta puta da su prozeti istom vjerom. i opet sam znao da sam u pravu. Toliko puta se suočim s ljudskim poštenjem i savršenstvom čovjeka kao razvojnim vrhuncem evolucije i znam da je sama evolucija činjenica koja je plod bozje kreacije. Nemoguće je da maksim fedotov violinu svira tako virtuozno a da u ishodištu zivota nije sam bog. Kad mjesec srebrom optoči površinu kvarnerskog mora znam da je bog stvoio i mene i more i hrvatsku u kojoj svjedočim toj ljepoti i snazi. Nemoguće da kad vidim nesreću , ne vidim i iskušenja koja je jahve stavio na put svom narodu i iskušenja kojima je pasionski krist kušan i pobijedio. Često mi kroz glavu prostruje stihovi i izreke biblijskog teksta. Jednom davno u jednoj noći koja je gorjela kao dan...a u osjeku je to bilo , bio sam u rupi kraj koje su nastajale nedaleko i svuda oko mene iste takve rupe , orale su haubičke granate od naselja jug II pa kroz cijelo područje , i riječi psalmiste davida su mi bile u mislima . pozelio sam zivot i spas, pozelio sam jutro koje će se nastaviti nakon noći. I trazio sam od boga da tako bude , zvao sam ga kriste- zvijezdo zore. Znao sam i da bi trebao reći i – ali ne kako je hoću , nego kako ti hoćeš , ali nisam mogao i to sam priznao i sebi i njemu. Kao rukom odnešen strah , jedan mir koji me uplašio kao što je proroka ezekijela uplašila neposredna objava. Shvatio sam da je to ishodišna sila svemira i da sam jedan beznačajan atom tog svemira ali u kojemu je cijeli taj svemir sadrzan. I kako je krist uistinu tu i samnom i kako će se dogoditi samo i sasvim ono što on pozeli , i to me ispunilo srećom što vidim da ne ovisi o meni niti o onim nesretnicima koji pucaju i među kojima je bilo i hrvata i razne druge djece koje je vihor razaranja doveo u situaciju da pucaju na grad , naseljen i neduzan , iz haubica 155 mm , jedan je posluzuje ovako a drugi onako i eto...oni pucaju , broje dane kad će vidjeti svoje bliznje , ja lezim u rupi poput zohara , nečija duša već leti gore u nebo . mora biti nešto što je iznad ovog pucanja i plamena. A sad vidim da je i ta noć kao i neka provedena u ribolovu ili bilo koja druga , dio jedne iste škole i puta kojemu netko pokušava doći do mene da bi ja postao svjestan cjeline kojoj sam se ćutio samo dio.
ponedjeljak, 25. svibnja 2009.
ULJUĐENOST KAO VRLINA I KAO NEDOSTATAK
Ima vremena u kojima je uljuđenost nedostatak. Meni dragi Majakovski je nesretni simbol jednog takvog vremena , u kojem se uljuđenost tumačila kao kolebljivost i kao burzoaska slabost. Osobno mislim kako je taj « oštar ko prut» pjesnik prostrijelio svoju glavu zbog nesretne i bolesne ljubavi prema Ljilji Brik , a ne toliko zbog razočaranja nad stvarnošću vlasti koju je tako oduševljeno prigrlio. Ali moguće je i da je oboje. Svakako da je revolucionarnost velik neprijatelj blaog i razumnog dozivljaja drugoga i ophođenja koje u sebi nosi zadršku.
Općenito , uzasavaju me oni koji su uistinu potlačeni i zrtve. Po oslobođenju od svog ropstva , anomička sila promjene i udisanja slobode stvara nekontroliranu osvetu i zelju za nadoknadom vremena ropstva. Najčešće su porobljeni i najbolji kad su istinske zrtve , kasnije padaju u konzumaciju i neumjerenost. JAR je lijep primjer , pa i ovi partizani koji su kosili bleiburškim prostranstvima svetili su se lijepim dijelom opravdano , kao i Ustaše koji su u kraljevini prošli zandarske strahote i solunaške krivde. I tako u nedogled.
Biti uljuđen je i nuznost , popratna svijest te nuznosti svjedoči puno , i luksuz. Jer se nemoze gladan biti uljuđen , čovjek postaje grub poput kakvog zolinog ili ostrovskijevog lika. ( pitao sam se uvijek što je genijalno u onoj priči kako je Gerasim bacio psića u vodu , Maksim Gorki je to napisao mislim). Jer se grubi i divlji ljudi vole hvaliti kako je njihova surovost nuzna i kako su oni zapravo osjetili tezinu zivota pa su se srodili s grubošću. Staljin je zapravo dobio nadimak i po drzanju prilikom torture od strane carske policije.
Zato kad sjednem na kavu pred katedralu San Marco u Veneciji......pomislim – eto , to je to što su si oni mogli dopustiti. Raskoš i kulturu. Ono čemu svaki normalan stvor tezi.
Ima vremena u kojima je uljuđenost nedostatak. Meni dragi Majakovski je nesretni simbol jednog takvog vremena , u kojem se uljuđenost tumačila kao kolebljivost i kao burzoaska slabost. Osobno mislim kako je taj « oštar ko prut» pjesnik prostrijelio svoju glavu zbog nesretne i bolesne ljubavi prema Ljilji Brik , a ne toliko zbog razočaranja nad stvarnošću vlasti koju je tako oduševljeno prigrlio. Ali moguće je i da je oboje. Svakako da je revolucionarnost velik neprijatelj blaog i razumnog dozivljaja drugoga i ophođenja koje u sebi nosi zadršku.
Općenito , uzasavaju me oni koji su uistinu potlačeni i zrtve. Po oslobođenju od svog ropstva , anomička sila promjene i udisanja slobode stvara nekontroliranu osvetu i zelju za nadoknadom vremena ropstva. Najčešće su porobljeni i najbolji kad su istinske zrtve , kasnije padaju u konzumaciju i neumjerenost. JAR je lijep primjer , pa i ovi partizani koji su kosili bleiburškim prostranstvima svetili su se lijepim dijelom opravdano , kao i Ustaše koji su u kraljevini prošli zandarske strahote i solunaške krivde. I tako u nedogled.
Biti uljuđen je i nuznost , popratna svijest te nuznosti svjedoči puno , i luksuz. Jer se nemoze gladan biti uljuđen , čovjek postaje grub poput kakvog zolinog ili ostrovskijevog lika. ( pitao sam se uvijek što je genijalno u onoj priči kako je Gerasim bacio psića u vodu , Maksim Gorki je to napisao mislim). Jer se grubi i divlji ljudi vole hvaliti kako je njihova surovost nuzna i kako su oni zapravo osjetili tezinu zivota pa su se srodili s grubošću. Staljin je zapravo dobio nadimak i po drzanju prilikom torture od strane carske policije.
Zato kad sjednem na kavu pred katedralu San Marco u Veneciji......pomislim – eto , to je to što su si oni mogli dopustiti. Raskoš i kulturu. Ono čemu svaki normalan stvor tezi.
subota, 23. svibnja 2009.
KOLIKO JE SREDSTVO ISTODOBNO I CILJ
Prije nekih godina, sam se baveći se strasno slikarstvom , proučavao tehnike i materijale koji su korišteni kod meni dragih slikara. Neke boje mogle su biti postignute samo na neke zanimljive načine kao i osvjetljenja koja su govorila mnogo. Mlijeko smokve koje je kao punilo koristio El Greco , jedan od slikara koji je pokazao ogromno nepoštivanje prema svom vremenu , stotine lazura kojima je Tizian dovršavao svoje radove raskošne venecijanski i trgovački , Del Piombo i olovo koje prozire ispod njegovih boja...I koliko je to samo istodobno sadrzaj a ne samo put ostvarenja.
Isto se sjećam bezbrojeno slučajeva kad sam davao lake ljubavnoosvajačke savjete za svoje zanesene prijatelje , savjete koji su bili lako provedivi i sasvim sigurno odličan put za uspjeh prema zeljenoj zeni . I ti su savjeti rijetko prihvaćani . Ne jer je moj mefistovski put bio prekompliciran , neo zato jer je pod kondicijama koje su jamčile uspjeh , bio sami sadrzaj koji im je bio neprihvatljiv. Oni su do svoje nedohvatne ljepotice htjeli doći putem koji je njima bio prihvatljiv i vazan a njima posve nerazumljiv i nebitan. Sa beskrajno manje napora , mogli su postići , ali što? Prava je misija bila da se probude iz laznog sna da će biti prepoznati i prihvaćeni na onaj način kako oni to sebično zele a ne kako je dami milo i drago. Kada zelimo u nečemu uspjeh po svaku cijenu , moramo strogo definirati cilj. Ako cilj sadrzi zadanost puta , ako je on – postići na taj način to i to , dobro je biti svjestan na koje se načine uopće mozemo referirati na postignuće.
Tako je u poslovnom svijetu. Nije samo cilj zarada , nego i zeljeni status i način zivota koji s određenim poslovnim aktivnostima hoda pod ruku. Jeli bolje zarađivati 100 nečega radeći s opasnim otpadom , ili 60 nečega kao profesor klasične filologije ..ovisi o našim nagnućima i slici uspjeha. Onome tko zivi u središtu Bonna i vodi glazbenu školu ne treba karavan , ako nema tri velika psa koja vozi na istrčavanje poslijepodne. Terenci mislim da danas ne trebaju skoro nikom pa su slika uspjeha za mnoge, kao što večina njemačkih ovčara nisu u obiteljima koje drze ovce niti koje čuvaju granicu.
Zato je dobro imati sliku onoga što zelimo kojoj se niti jedan dio naše osobnosti zestoko ne protivi. Tako će nam biti i ljepše i lakše zivjeti sa svojim ambicijama što god to nosilo i cijena nam uspjeha neće biti teška. .
Prije nekih godina, sam se baveći se strasno slikarstvom , proučavao tehnike i materijale koji su korišteni kod meni dragih slikara. Neke boje mogle su biti postignute samo na neke zanimljive načine kao i osvjetljenja koja su govorila mnogo. Mlijeko smokve koje je kao punilo koristio El Greco , jedan od slikara koji je pokazao ogromno nepoštivanje prema svom vremenu , stotine lazura kojima je Tizian dovršavao svoje radove raskošne venecijanski i trgovački , Del Piombo i olovo koje prozire ispod njegovih boja...I koliko je to samo istodobno sadrzaj a ne samo put ostvarenja.
Isto se sjećam bezbrojeno slučajeva kad sam davao lake ljubavnoosvajačke savjete za svoje zanesene prijatelje , savjete koji su bili lako provedivi i sasvim sigurno odličan put za uspjeh prema zeljenoj zeni . I ti su savjeti rijetko prihvaćani . Ne jer je moj mefistovski put bio prekompliciran , neo zato jer je pod kondicijama koje su jamčile uspjeh , bio sami sadrzaj koji im je bio neprihvatljiv. Oni su do svoje nedohvatne ljepotice htjeli doći putem koji je njima bio prihvatljiv i vazan a njima posve nerazumljiv i nebitan. Sa beskrajno manje napora , mogli su postići , ali što? Prava je misija bila da se probude iz laznog sna da će biti prepoznati i prihvaćeni na onaj način kako oni to sebično zele a ne kako je dami milo i drago. Kada zelimo u nečemu uspjeh po svaku cijenu , moramo strogo definirati cilj. Ako cilj sadrzi zadanost puta , ako je on – postići na taj način to i to , dobro je biti svjestan na koje se načine uopće mozemo referirati na postignuće.
Tako je u poslovnom svijetu. Nije samo cilj zarada , nego i zeljeni status i način zivota koji s određenim poslovnim aktivnostima hoda pod ruku. Jeli bolje zarađivati 100 nečega radeći s opasnim otpadom , ili 60 nečega kao profesor klasične filologije ..ovisi o našim nagnućima i slici uspjeha. Onome tko zivi u središtu Bonna i vodi glazbenu školu ne treba karavan , ako nema tri velika psa koja vozi na istrčavanje poslijepodne. Terenci mislim da danas ne trebaju skoro nikom pa su slika uspjeha za mnoge, kao što večina njemačkih ovčara nisu u obiteljima koje drze ovce niti koje čuvaju granicu.
Zato je dobro imati sliku onoga što zelimo kojoj se niti jedan dio naše osobnosti zestoko ne protivi. Tako će nam biti i ljepše i lakše zivjeti sa svojim ambicijama što god to nosilo i cijena nam uspjeha neće biti teška. .
petak, 22. svibnja 2009.
KONCEPCIJA ZIVOTA OD PRVOGA DO PRVOGA I ONA DRUGA- KAKO NAIĐE
Samo sam par mjeseci zivio od prvoga do prvoga , i ti su prihodi bili opet sasvim provizijski stimulativni . Ostale godine svoje odraslosti zivim kako mi naiđe , s prihodima koji su bili planirani a uvijek ili ispod ili iznad tog planiranog. Tako sam znao ostvariti više nego s redovitim prihodima ali i biti posve suh i bez para. Sama spoznaja da je sve moguće i da ovisi o mojoj nalazljivosti , daje mi osjećaj vrijednosti i samopoštovanja , a nekad osjećaj potpune nezaštićenosti i izlozenosti zivotu od dana do dana. Teško bi se tu mogao promijeniti , mislim , i involviranost u investicije gradnje ili rekonstrukcije nosi takva islušenja kakva netko s redovitim primanjima koja ne ovise o direktnom rezultatu teško moze zamisliti. Ima to veze sa slikom zivota i nastupom koji sam sebi stvara okolinu i okolnosti. Tko hoće zivjeti sam proiv svih , moze puno dobiti i izgubiti , ali će biti potpuno sam na palubi. Niti ljude koji su radili za mene nikad nisam uspio uvjeriti da smo si međusobno ovisni i potrebni , njima je bilo jasno samo da trebaju dati što manje a uzeti što više i kako je ta matematika jasna. Dodajmo tome poduzetničku hrabrost koja je , što je veća, istodobno i prednost i nedostatak. Poslovni se svijet zapravo zasniva na blefu , kupi jeftino a prodaj skupo koliko je god moguće , radilo se o robi ili usluzi , o bilo kojem obliku trgovine a ništa drugo i ne postoji. One naknade koje plaćate banci za odrzavanje računa, zatezne kamate , cijene procjena nekretnine i vozila, paketi opreme na osnovnu cijenu , sve je to taj mehanizam da vas se uzme a da to ne izleda tako agresivno nego ...kao to je tako prema postupku u kojem se nalazite. Tako i svi ostali jedni prema drugima i gola cijena nečega postoji na trzištu i tu je mogućnost da netko naplati značajno više ili da vi platite značajno manje ogromna u trenutku. Kako neka roba , bilo to osvjezavajuće piće, opeka ili odvjetnička usluga, dobija status i ime, tako i cijena raste , ona je jedino korigirana onome što zovu APP ( ako prođe prođe) i taj APP se zapravo zove ekstra profit.
Bolje je ništa ne raditi nego raditi ispod cijene koja vam odgovara , jer ništa ne radeći ostat ćete duzni dućanu i birtiji , u drugom slučaju tonut ćete jako iako se i to moze pretvoriti u prednost. Svijet marketinga je sve . Sama marketinška industrija pokušava vas uvjeriti da ćete plaćanjem ogllašavanja zaraditi iako ste ulagali u nešto nevidljivo i kupili srećku koja se zove oglasni prostor.Susrećete se sa ljudima različitim po svim svojim predodzbama , s onim 50 goišnjacima koji su iz 80-ih naslijedili navike kojim postizu privid lezernosti i suverenosti što ponekad prolazi na trzištu iako je njihova roba najčešće sama po sebi nikakva. Skupe nove generacije štrebera koji sebe cijene nemoguće i koje vi morate moliti da uđete u posao a ne oni vas. Generacije obiljezene ratom , ljudi koji su strahovito snalazljivi ali nemarni i spremni baš na sve. Nedavno sam sjedio u uredu jednog dragog čovjeka koji se bavi poslom koji je iznimno stručan i specjaliziran , tako mi je dokazivao kako je sve u redu da mi se kosa dizala na glavi znajući koliko mu je teško.
To su crtice iz mojih razmišljanja o poslu koja svaki dan iznova korigiram i premećem po glavi u nadi da ću uloviti principe poslovanja koje ću moći koristiti kao radne formule i aksiome za koje ću se moći drzati u nemirnim iskušenjima poduzetništva. O tome savjetujem i druge pa im to naplaćujem. Pri tome se vodim iskrenim razmišljanjem koje i meni moze pomoći , više nego slatkorječivim monolozima kojima je cilj isključivo prema sugovorniku i to si mogu dopustiti samo zato jer mi nije osnovni izvor prihoda. Da je , morao bi pooditi što netko treba čuti da bi imao uvjerenje kako sam ga dobro savjetovao i uputio jer bi mi to bio jedini cilj. Imati oboje , Mickey mouse ideja da ćete prodavati dobru robu po korektnim cijenama , to ne vjerujem nikome jer to nije moguće. Sve je ucjena ponude i potraznje u kojoj nema niti – dosta mi je toliko , niti – treba mi toliko. Svatko će raditi ispod cijene ako mora i svatko će raditi iznad cijene ako moze. Jer je cijena samo to – za koliko se nešto moze ( mora) plasirati. Nitko tko moze prodati jabuku za dvije kune je neće dati za jednu i neće je uspjeti dati za tri. Osim ako ima znanje kojim će dokazati da je jabuka ekološki jedinstvena ali onda on ne prodaje jabuku nego jabuku i priču a to toliko košta.
Samo sam par mjeseci zivio od prvoga do prvoga , i ti su prihodi bili opet sasvim provizijski stimulativni . Ostale godine svoje odraslosti zivim kako mi naiđe , s prihodima koji su bili planirani a uvijek ili ispod ili iznad tog planiranog. Tako sam znao ostvariti više nego s redovitim prihodima ali i biti posve suh i bez para. Sama spoznaja da je sve moguće i da ovisi o mojoj nalazljivosti , daje mi osjećaj vrijednosti i samopoštovanja , a nekad osjećaj potpune nezaštićenosti i izlozenosti zivotu od dana do dana. Teško bi se tu mogao promijeniti , mislim , i involviranost u investicije gradnje ili rekonstrukcije nosi takva islušenja kakva netko s redovitim primanjima koja ne ovise o direktnom rezultatu teško moze zamisliti. Ima to veze sa slikom zivota i nastupom koji sam sebi stvara okolinu i okolnosti. Tko hoće zivjeti sam proiv svih , moze puno dobiti i izgubiti , ali će biti potpuno sam na palubi. Niti ljude koji su radili za mene nikad nisam uspio uvjeriti da smo si međusobno ovisni i potrebni , njima je bilo jasno samo da trebaju dati što manje a uzeti što više i kako je ta matematika jasna. Dodajmo tome poduzetničku hrabrost koja je , što je veća, istodobno i prednost i nedostatak. Poslovni se svijet zapravo zasniva na blefu , kupi jeftino a prodaj skupo koliko je god moguće , radilo se o robi ili usluzi , o bilo kojem obliku trgovine a ništa drugo i ne postoji. One naknade koje plaćate banci za odrzavanje računa, zatezne kamate , cijene procjena nekretnine i vozila, paketi opreme na osnovnu cijenu , sve je to taj mehanizam da vas se uzme a da to ne izleda tako agresivno nego ...kao to je tako prema postupku u kojem se nalazite. Tako i svi ostali jedni prema drugima i gola cijena nečega postoji na trzištu i tu je mogućnost da netko naplati značajno više ili da vi platite značajno manje ogromna u trenutku. Kako neka roba , bilo to osvjezavajuće piće, opeka ili odvjetnička usluga, dobija status i ime, tako i cijena raste , ona je jedino korigirana onome što zovu APP ( ako prođe prođe) i taj APP se zapravo zove ekstra profit.
Bolje je ništa ne raditi nego raditi ispod cijene koja vam odgovara , jer ništa ne radeći ostat ćete duzni dućanu i birtiji , u drugom slučaju tonut ćete jako iako se i to moze pretvoriti u prednost. Svijet marketinga je sve . Sama marketinška industrija pokušava vas uvjeriti da ćete plaćanjem ogllašavanja zaraditi iako ste ulagali u nešto nevidljivo i kupili srećku koja se zove oglasni prostor.Susrećete se sa ljudima različitim po svim svojim predodzbama , s onim 50 goišnjacima koji su iz 80-ih naslijedili navike kojim postizu privid lezernosti i suverenosti što ponekad prolazi na trzištu iako je njihova roba najčešće sama po sebi nikakva. Skupe nove generacije štrebera koji sebe cijene nemoguće i koje vi morate moliti da uđete u posao a ne oni vas. Generacije obiljezene ratom , ljudi koji su strahovito snalazljivi ali nemarni i spremni baš na sve. Nedavno sam sjedio u uredu jednog dragog čovjeka koji se bavi poslom koji je iznimno stručan i specjaliziran , tako mi je dokazivao kako je sve u redu da mi se kosa dizala na glavi znajući koliko mu je teško.
To su crtice iz mojih razmišljanja o poslu koja svaki dan iznova korigiram i premećem po glavi u nadi da ću uloviti principe poslovanja koje ću moći koristiti kao radne formule i aksiome za koje ću se moći drzati u nemirnim iskušenjima poduzetništva. O tome savjetujem i druge pa im to naplaćujem. Pri tome se vodim iskrenim razmišljanjem koje i meni moze pomoći , više nego slatkorječivim monolozima kojima je cilj isključivo prema sugovorniku i to si mogu dopustiti samo zato jer mi nije osnovni izvor prihoda. Da je , morao bi pooditi što netko treba čuti da bi imao uvjerenje kako sam ga dobro savjetovao i uputio jer bi mi to bio jedini cilj. Imati oboje , Mickey mouse ideja da ćete prodavati dobru robu po korektnim cijenama , to ne vjerujem nikome jer to nije moguće. Sve je ucjena ponude i potraznje u kojoj nema niti – dosta mi je toliko , niti – treba mi toliko. Svatko će raditi ispod cijene ako mora i svatko će raditi iznad cijene ako moze. Jer je cijena samo to – za koliko se nešto moze ( mora) plasirati. Nitko tko moze prodati jabuku za dvije kune je neće dati za jednu i neće je uspjeti dati za tri. Osim ako ima znanje kojim će dokazati da je jabuka ekološki jedinstvena ali onda on ne prodaje jabuku nego jabuku i priču a to toliko košta.
četvrtak, 21. svibnja 2009.
PORAZENOM , POKORENOM , ČAST JE UZIVAT MIR
To je stih iz zanimljivog mjesta Carmine burane, jednog almanaha razmišljanja jednoga doba koje još uvijek traje , vremenitog doba srednjega vijeka kad je tako očita bila ona biblijska mudrost – što je čovjek , danas ljiljan u polju a sutra suha trava što se u peć baca. I uistinu , što je taj čovjek ako je vezan uz sadašnjost , a to znači uz nagon kako ga dozivljavamo površinski i sa strašću.
Nagon je vječan , u nama udaraju oni isti bubnjevi koji udaraju u svakom biću u svakom vremenu. Nekad plaho , u strahu pod kamenom odkuda gledamo svijet kad bi radje da nas nema, nekad prpošno kao kad se ustremimo na neki cilj kao na svoju poslovnu ili osobnu lovinu. A nekad poput rijeke koja se vuče panonskim prostranstvima dok tromi somovi drijemaju na njezinu dnu. Opet , ponekad u enkoj ekstazi naonske ekspresije postanemo načas svjesni kako je taj trenutak nagonske energije tako neodvojiv od svakoga vremena i time nije niti smrtan niti posve osoban. Osjetimo onu zajedničku potku koja se provlači ispod svakog zivota , mozda skriveni od ljetne oluje i zagledani u oči vajmarske doge. Taj je nagon motor i gorivo jedne razune zivljenja , one u kojoj počinje , traje i prestaje tajna straha od smrti. Onaj čas kad svijet dozivimo nadindividualno , taj strah prestaje jer je besmislen. Zato ne vjerujem u mudrost i znanje koje je knjiško kao ni u ono koje se izvodi iz iskustva zasnovanom na nagonskom vrhuncu u kojem se u zavjetrini trenutka osjećamo u naponu i snazi. Zelim postići eckhartovski mir i u košmaru i u agoniji i u snu , kad će dio mene biti odvojen od nadrisadašnjosti , prepušten čarobnoj spoznaji da sam samo dio cjeline i time cjelina cijela kroz koju se prostirem.
To je stih iz zanimljivog mjesta Carmine burane, jednog almanaha razmišljanja jednoga doba koje još uvijek traje , vremenitog doba srednjega vijeka kad je tako očita bila ona biblijska mudrost – što je čovjek , danas ljiljan u polju a sutra suha trava što se u peć baca. I uistinu , što je taj čovjek ako je vezan uz sadašnjost , a to znači uz nagon kako ga dozivljavamo površinski i sa strašću.
Nagon je vječan , u nama udaraju oni isti bubnjevi koji udaraju u svakom biću u svakom vremenu. Nekad plaho , u strahu pod kamenom odkuda gledamo svijet kad bi radje da nas nema, nekad prpošno kao kad se ustremimo na neki cilj kao na svoju poslovnu ili osobnu lovinu. A nekad poput rijeke koja se vuče panonskim prostranstvima dok tromi somovi drijemaju na njezinu dnu. Opet , ponekad u enkoj ekstazi naonske ekspresije postanemo načas svjesni kako je taj trenutak nagonske energije tako neodvojiv od svakoga vremena i time nije niti smrtan niti posve osoban. Osjetimo onu zajedničku potku koja se provlači ispod svakog zivota , mozda skriveni od ljetne oluje i zagledani u oči vajmarske doge. Taj je nagon motor i gorivo jedne razune zivljenja , one u kojoj počinje , traje i prestaje tajna straha od smrti. Onaj čas kad svijet dozivimo nadindividualno , taj strah prestaje jer je besmislen. Zato ne vjerujem u mudrost i znanje koje je knjiško kao ni u ono koje se izvodi iz iskustva zasnovanom na nagonskom vrhuncu u kojem se u zavjetrini trenutka osjećamo u naponu i snazi. Zelim postići eckhartovski mir i u košmaru i u agoniji i u snu , kad će dio mene biti odvojen od nadrisadašnjosti , prepušten čarobnoj spoznaji da sam samo dio cjeline i time cjelina cijela kroz koju se prostirem.
RIGIDAN I STROG ODGOJ I SVJETONAZOR I NJEGOV UČINAK
Stroga normativnost rigidnog odgoja zasniva se na pravilima koja je nemoguće provoditi , u tome i je njegov smisao. Grijeh je njegov nuzan proizvod , osjećaj da se griješi i da slijedi kazna koja se moze samo ublaziti zrtvom. Oblik koji će ta mašina duha zauzeti i nije posebno bitan , osoba koja u sebi nosi bezimenu zapovjed da postoji jasna crta dopuštenog i nedopuštenog , da je sreća zabranjena a priori , ona će biti jednako disocirana i stroga bila ona jako katolički ili ekološki ili ljevičarski deklarirana. Ali će vjerovati da su pravila čvrsta i da je kazna plamenom pročišćenje koje je potrebno i kojeg se mora provesti . Inkvizicija i staljinistički sudovi , dio su istog svijeta i obrasca , Gorljiva vjernost normi krije u mraku svoje naličje , neopisivu sklonost padu u grijeh i strašnu patnju i bol. Sigurno je da Krist nije htio da ljudi mrze sebe i druge , naprotiv. Svaka je ljudska ideja isto zasnovana na snošljivosti i razumjevanju , na pomirbi suprotnosti a ne na zestini sukoba. Ali kako su se zestoko klali hrvatski partizani i ustaši iz cetinskog kraja , tako se u strogoj i rigidnoj prirodi tuku njegovi pravovjerni i potajni svjetovi. Jer je biti posve pravovjeran nemoguće , sama pravila svakog puritanzma sadrze logički neizvedive zadaće , bez razumijevanja je nemoguće biti dobar. I tako je u otjelovljenju komunističke ideje umjesto odumiranja drzave i represije nastala nezapamćena i zločinačka drzava , prijeki sudovi , sibir i Goli otok. Upravo suprotno onome što je trebalo biti. Umjesto da je Novi zavjet ukinuo ropstvo Zakona, često se pretvorila primjena njegovog sljedbeništva u još strozji Zakon nego je onaj kojem se Krist na jedan način suprodstavio te bio razapet i smaknut. Razapinjački je duh posvuda.
U najnaprednijim idejama našeg doba , čak u samoj ideji vjerske i nacionalne ili rasne snošljivosti , toliko je strogog i diskriminirajućeg prema svakome tko misli drugačije. Jednom , na jednom seminaru u Dubrovniku a u organizaciji Hrvatskog psihološkog društva , jedan je predavač s takvim zarom bio snošljiv , neopterećen i napredan , toliko aktivno zgrozen pred svakim nacionalnim osjećajem ili bilo kakvom drugom nazadnjačkom idejom da sam bio sretan da mi nije izletilo kako sam za Badnjak kitio bor. I pitao sam ga kasnije , šečući ulicama grada koji je nastao na trgovini , slobodi i širini duha , koliko je svjestan da je jednako toliko isključiv , tezak i nedokazivo strog kao u doba kad je nekada bio crven ...isto do bola. Nisu dopirale riječi . Protestantski reformirajući pokret u Europi nastao je na padu Rima u nedosljednost i misija tog pokreta trebala je biti sve samo ne takva kakva se razvila. Ono što je Nietsche zvao duhom tezine , vlada ljudskim srcem i ono pati. O ovome svemu će autor svog bloga dosta pisati.
Stroga normativnost rigidnog odgoja zasniva se na pravilima koja je nemoguće provoditi , u tome i je njegov smisao. Grijeh je njegov nuzan proizvod , osjećaj da se griješi i da slijedi kazna koja se moze samo ublaziti zrtvom. Oblik koji će ta mašina duha zauzeti i nije posebno bitan , osoba koja u sebi nosi bezimenu zapovjed da postoji jasna crta dopuštenog i nedopuštenog , da je sreća zabranjena a priori , ona će biti jednako disocirana i stroga bila ona jako katolički ili ekološki ili ljevičarski deklarirana. Ali će vjerovati da su pravila čvrsta i da je kazna plamenom pročišćenje koje je potrebno i kojeg se mora provesti . Inkvizicija i staljinistički sudovi , dio su istog svijeta i obrasca , Gorljiva vjernost normi krije u mraku svoje naličje , neopisivu sklonost padu u grijeh i strašnu patnju i bol. Sigurno je da Krist nije htio da ljudi mrze sebe i druge , naprotiv. Svaka je ljudska ideja isto zasnovana na snošljivosti i razumjevanju , na pomirbi suprotnosti a ne na zestini sukoba. Ali kako su se zestoko klali hrvatski partizani i ustaši iz cetinskog kraja , tako se u strogoj i rigidnoj prirodi tuku njegovi pravovjerni i potajni svjetovi. Jer je biti posve pravovjeran nemoguće , sama pravila svakog puritanzma sadrze logički neizvedive zadaće , bez razumijevanja je nemoguće biti dobar. I tako je u otjelovljenju komunističke ideje umjesto odumiranja drzave i represije nastala nezapamćena i zločinačka drzava , prijeki sudovi , sibir i Goli otok. Upravo suprotno onome što je trebalo biti. Umjesto da je Novi zavjet ukinuo ropstvo Zakona, često se pretvorila primjena njegovog sljedbeništva u još strozji Zakon nego je onaj kojem se Krist na jedan način suprodstavio te bio razapet i smaknut. Razapinjački je duh posvuda.
U najnaprednijim idejama našeg doba , čak u samoj ideji vjerske i nacionalne ili rasne snošljivosti , toliko je strogog i diskriminirajućeg prema svakome tko misli drugačije. Jednom , na jednom seminaru u Dubrovniku a u organizaciji Hrvatskog psihološkog društva , jedan je predavač s takvim zarom bio snošljiv , neopterećen i napredan , toliko aktivno zgrozen pred svakim nacionalnim osjećajem ili bilo kakvom drugom nazadnjačkom idejom da sam bio sretan da mi nije izletilo kako sam za Badnjak kitio bor. I pitao sam ga kasnije , šečući ulicama grada koji je nastao na trgovini , slobodi i širini duha , koliko je svjestan da je jednako toliko isključiv , tezak i nedokazivo strog kao u doba kad je nekada bio crven ...isto do bola. Nisu dopirale riječi . Protestantski reformirajući pokret u Europi nastao je na padu Rima u nedosljednost i misija tog pokreta trebala je biti sve samo ne takva kakva se razvila. Ono što je Nietsche zvao duhom tezine , vlada ljudskim srcem i ono pati. O ovome svemu će autor svog bloga dosta pisati.
utorak, 19. svibnja 2009.
ZAŠTO SKRETNIČAR VREMENA
Pa zato jer je skretničar samo činovnik i manje od toga . On noću reze luk i jegerwurst , pruga je tu i tako će biti sa i bez njega. Ako zakasni u zadani sat podići rampu ili pomaknuti skretnicu , moze i izgubiti glavu kao Luka Javorina koji je smaknut zbog takve pogreške, davno. Vlakovi prolaze i tutnje , šine su zeljezničke jake i čelične, svaki prag je tezi od skretničara , njegova je uloga manja nego uloga nekog kugličnog lezaja ili kotača. Tako i ja. Vremena se mjenjaju beščutno , epohe tutnje poput noćnih teretnih vlakova i meni se rano ustati i kasno leći , jer je red voznje zadan. Ipak , ja vidim te vlakove, putnike koji jedu kraj prozora ili pilje u mrak. Gledam samoubojice , cisterne i borna kola koja putuju na daleke fronte , zarobljenike i izbjeglice sa zavezljajima. Samo sam skretničar. Imam karabin , da se branim od vukova i razbojnika, telefon kojim se javljam i na koji me zovu i provjeravaju.
Pa zato jer je skretničar samo činovnik i manje od toga . On noću reze luk i jegerwurst , pruga je tu i tako će biti sa i bez njega. Ako zakasni u zadani sat podići rampu ili pomaknuti skretnicu , moze i izgubiti glavu kao Luka Javorina koji je smaknut zbog takve pogreške, davno. Vlakovi prolaze i tutnje , šine su zeljezničke jake i čelične, svaki prag je tezi od skretničara , njegova je uloga manja nego uloga nekog kugličnog lezaja ili kotača. Tako i ja. Vremena se mjenjaju beščutno , epohe tutnje poput noćnih teretnih vlakova i meni se rano ustati i kasno leći , jer je red voznje zadan. Ipak , ja vidim te vlakove, putnike koji jedu kraj prozora ili pilje u mrak. Gledam samoubojice , cisterne i borna kola koja putuju na daleke fronte , zarobljenike i izbjeglice sa zavezljajima. Samo sam skretničar. Imam karabin , da se branim od vukova i razbojnika, telefon kojim se javljam i na koji me zovu i provjeravaju.
BUĐENJE
Kao što je prorok Ezekijel prorokovao u dolini suhih kostiju , kao što je sličan arhetip Aragorn , sin kralja Aratorna ponovio u jednoj od bezbrojnih inačica istog uvjerenja u buđenje posrnulih i palih ...ne ulazeći u prebogat svijet germanskog i slavenskog eposa , imao sam bezbroj puta čudan san. Kao da prolazim obučen u bijelo dugim hodnicima podzemnog svijeta gdje suh zrak i prozračna tiha svjetlost oplakuju bezbrojne sarkofage , kao da lakim udarcima drvena štapa budim usnule koji su tamo čekali .
Vjerujem kako nosimo u sebi bespregledno naslijeđe svijeta, kako je svatko od nas svijet u koji moze sam zaroniti i naći tragove i sjećanja na davno prohujala vremena i iskustva , kao što dječak nakon zimske noći razgleda tragove i ugasli zar koji su umorni konjanici Zapada ostavili u snijegu kraj očeve hrastove šume. Ispod masivnih vrata , struji zrak , knjiznica u kojoj je svako slovo prozivljeno , već se zbilo i opet će se zbiti u nekom korak jasnijem i razvijenijem obliku. Otkrivamo kakvim bogatstvom raspolazemo , kakav bogat unutarnji svijet nosimo u sebi i neznajući , sve dok uho ne prislonimo na zemlju vlastite tišine za koju smo mislili da šuti i ne skriva. A ta zemlja koju nosimo u sebi kao da je prst u moru koje je sjecište svih oceana i merdijana. I put je do svakoga , raumijevanja onih i onakvih bića i pojava kakve smo drzali stranim i nerazumljivim. Stari Goethe kaze – znaš li zemlju gdje limun cvate . Da , kazem , znam. Dovoljno je imati zelje i vjere u tu zemlju i ona je već tu , u nama i oko nas.
Prva su osluškivanja vlastitog svijeta i naslijeđa puna nepovjerenja i nepoznavanja, svjesne misli su poput putnika broda Mayflower koji stupaju na strano tlo. Kasnije se upoznaje kultura koju nosimo u sebi , miljokazi i odmorišta koji nam oduvjek lebde u limfi i neuronima. I opet put vodi samo ka ljubavi i ishodištu svega . Čudno putovanje . I mislim da će sigurno doći do toga da će , jer druoga smisla u svemiru nema, se sve suprotnosti pomiriti u jednoj točki koja je beskonačno mala i time sve i u kojoj se sve nalazi.
Jutrom slušam cvrkut ptica. Isti su slušali toliki prije mene ( sad se sjetio Turgenjeva , on je to spomenuo u svojim pjesmama u prozi , a i inače je dobar u manje razvikanim stvarima) i opet je taj zvuk tu . Ne vjerujem da vrijeme teče , mislim da je svo vrijeme istodobno . Što sam stariji to mi je tako jasnije i blize.
Kao što je prorok Ezekijel prorokovao u dolini suhih kostiju , kao što je sličan arhetip Aragorn , sin kralja Aratorna ponovio u jednoj od bezbrojnih inačica istog uvjerenja u buđenje posrnulih i palih ...ne ulazeći u prebogat svijet germanskog i slavenskog eposa , imao sam bezbroj puta čudan san. Kao da prolazim obučen u bijelo dugim hodnicima podzemnog svijeta gdje suh zrak i prozračna tiha svjetlost oplakuju bezbrojne sarkofage , kao da lakim udarcima drvena štapa budim usnule koji su tamo čekali .
Vjerujem kako nosimo u sebi bespregledno naslijeđe svijeta, kako je svatko od nas svijet u koji moze sam zaroniti i naći tragove i sjećanja na davno prohujala vremena i iskustva , kao što dječak nakon zimske noći razgleda tragove i ugasli zar koji su umorni konjanici Zapada ostavili u snijegu kraj očeve hrastove šume. Ispod masivnih vrata , struji zrak , knjiznica u kojoj je svako slovo prozivljeno , već se zbilo i opet će se zbiti u nekom korak jasnijem i razvijenijem obliku. Otkrivamo kakvim bogatstvom raspolazemo , kakav bogat unutarnji svijet nosimo u sebi i neznajući , sve dok uho ne prislonimo na zemlju vlastite tišine za koju smo mislili da šuti i ne skriva. A ta zemlja koju nosimo u sebi kao da je prst u moru koje je sjecište svih oceana i merdijana. I put je do svakoga , raumijevanja onih i onakvih bića i pojava kakve smo drzali stranim i nerazumljivim. Stari Goethe kaze – znaš li zemlju gdje limun cvate . Da , kazem , znam. Dovoljno je imati zelje i vjere u tu zemlju i ona je već tu , u nama i oko nas.
Prva su osluškivanja vlastitog svijeta i naslijeđa puna nepovjerenja i nepoznavanja, svjesne misli su poput putnika broda Mayflower koji stupaju na strano tlo. Kasnije se upoznaje kultura koju nosimo u sebi , miljokazi i odmorišta koji nam oduvjek lebde u limfi i neuronima. I opet put vodi samo ka ljubavi i ishodištu svega . Čudno putovanje . I mislim da će sigurno doći do toga da će , jer druoga smisla u svemiru nema, se sve suprotnosti pomiriti u jednoj točki koja je beskonačno mala i time sve i u kojoj se sve nalazi.
Jutrom slušam cvrkut ptica. Isti su slušali toliki prije mene ( sad se sjetio Turgenjeva , on je to spomenuo u svojim pjesmama u prozi , a i inače je dobar u manje razvikanim stvarima) i opet je taj zvuk tu . Ne vjerujem da vrijeme teče , mislim da je svo vrijeme istodobno . Što sam stariji to mi je tako jasnije i blize.
LUDILO SUNCA , GLAGOLJICE, KLESANOG BRAČKOG KAMENA....
LUDILO SUNCA , GLAGOLJICE, KLESANOG BRAČKOG KAMENA....
Davno kao dijete , obolio sam od ljubavi prema nejasnoj slici za koju niti danas neznam koliko je bila i ostala lazna i neostvariva. Privlačila me neka nejasna rodoljubiva radost prema dozivljaju Hrvatske kakav sam stekao , kakve sam slične vizije viđao ponegdje oko sebe i kakva se slika uvijek iznova rasipala kako sam se budio u zivotu kao što se opet kad bi se prepustio svojim zeljama i mašti ona bi iznova opet nastajala pred mojim očima. Mislim , ako se pojavljuje ponovo svako neko vrijeme, negdje mora biti i u međuvremenu. Na neki način ta nazorovska slika iz Hrvatskih legendi , neka radićevski čista i idealistička slika kakvu sam jasno vidio u kasno ljeto i ranu jesen 91. bliješti rukom klesan kamen sa glagoljičkim pismom i pleterom. To je i moja strast , rukom obrađujem brački kamen , neko vrijeme sam to čak radio s ambicijom kako je to moja misija da uskrsnem ljubav prema djetinjstvu hrvatske , onako idealiziranom kako sam to ja osjećao da je baš tako bilo. I naša je nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi imala je takvu sliku koja bi zazvučala tako ekscesno kad bi je pokazala kroz svoja predavanja i nastavu da se nitko tome nije niti obazirao, nije čak niti zvučala subverzivno i kontrarevolucionarno nego više bizarno i naivno. Kao što je bizarno i naivno to što je sama hrvatska himna upravo tako blizu toj slici kakva je bila i ostala i kakvu bizarni i naivni ljudi imaju o hrvatskoj. A ona paralelna krlezijanska slika kako je on opisivao hrvatsku u doba austrijskog i beogradskog ropstva, ta je slika bila i ostala stvarna i svakodnevna , ona postoji i traje . ona – oba, oba su pala , ljubav i veselje što je taj pokojni pirotehničar odbranio komadić hrvatskog neba....kako je to danas smiješno. Zupnici se voze u novim passatima, osiguranje pred ministarstvom branitelja ima pune ruke posla, pregovori vlade i sindikata izgledaju kao radovi Krte Hegedušića u Podravskim motivima. Hrvatstvo se oslikalo u nekakvoj nominalnoj ultradesnoj reminiscenciji na ustaštvo na koje nije jasno zašto bi netko trebao biti ponosan. Blaz Kraljević je ubijen , Meštrović je nepoćudan, puk je opijen uspjesima kriminalno obavještajnog miljea i njegovim načinom zivota. Mladići treniraju oštar pogled kako bi u susret zivotu ušli iole ravnopravno , krade se laze , pljačka i ubija. Generali se zatvaraju , oni sami bjeze , sakrivaju se, ili zabarikadirani puškaraju sa svojim progoniteljima. Tih je zločestih generala već toliko da je jasno da nešto nije u redu . Ili su oni često zločinci i probisvjeti ili ih netko sustavno progoni. Ili je ova drzava rođena s navikom da se jedno ponašanje izdize i ustrajno obozava , a to je ponašanje najgrublja manipulacija koju su svi internalizirali kao mjerilo svijeta. Svi znaju da niti ne postoji suverenitet u nekom vojnom ili gospodarskom smislu i to je normalno. Svi znaju da ne postoje duhovne vrijednosti koje stoje jer što na nekim vratima većim slovima piše- duhovne vrijednosti , to je više opačina i gadarija iza tih vrata. Pa, još uvijek ne postoji neki treći put. Sve se svodi na jedan dualizam crveno i crno , dualizam koji je beskarakteran jer je sve svedeno na susret dviju porazenih ideologija .
Opet, siguran sam da je moguće . Mislim da će jednom doći do stanja svijesti Hrvata , koja će biti prozeta jakim sentimentom za , jednom sunčanom ljubavlju prema ovoj zemlji koja probija između dva oblaka kroz cijelu našu povijest. Neka slika bračkog kamena , plavetnila mora i svibanjskog sunca.
Davno kao dijete , obolio sam od ljubavi prema nejasnoj slici za koju niti danas neznam koliko je bila i ostala lazna i neostvariva. Privlačila me neka nejasna rodoljubiva radost prema dozivljaju Hrvatske kakav sam stekao , kakve sam slične vizije viđao ponegdje oko sebe i kakva se slika uvijek iznova rasipala kako sam se budio u zivotu kao što se opet kad bi se prepustio svojim zeljama i mašti ona bi iznova opet nastajala pred mojim očima. Mislim , ako se pojavljuje ponovo svako neko vrijeme, negdje mora biti i u međuvremenu. Na neki način ta nazorovska slika iz Hrvatskih legendi , neka radićevski čista i idealistička slika kakvu sam jasno vidio u kasno ljeto i ranu jesen 91. bliješti rukom klesan kamen sa glagoljičkim pismom i pleterom. To je i moja strast , rukom obrađujem brački kamen , neko vrijeme sam to čak radio s ambicijom kako je to moja misija da uskrsnem ljubav prema djetinjstvu hrvatske , onako idealiziranom kako sam to ja osjećao da je baš tako bilo. I naša je nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi imala je takvu sliku koja bi zazvučala tako ekscesno kad bi je pokazala kroz svoja predavanja i nastavu da se nitko tome nije niti obazirao, nije čak niti zvučala subverzivno i kontrarevolucionarno nego više bizarno i naivno. Kao što je bizarno i naivno to što je sama hrvatska himna upravo tako blizu toj slici kakva je bila i ostala i kakvu bizarni i naivni ljudi imaju o hrvatskoj. A ona paralelna krlezijanska slika kako je on opisivao hrvatsku u doba austrijskog i beogradskog ropstva, ta je slika bila i ostala stvarna i svakodnevna , ona postoji i traje . ona – oba, oba su pala , ljubav i veselje što je taj pokojni pirotehničar odbranio komadić hrvatskog neba....kako je to danas smiješno. Zupnici se voze u novim passatima, osiguranje pred ministarstvom branitelja ima pune ruke posla, pregovori vlade i sindikata izgledaju kao radovi Krte Hegedušića u Podravskim motivima. Hrvatstvo se oslikalo u nekakvoj nominalnoj ultradesnoj reminiscenciji na ustaštvo na koje nije jasno zašto bi netko trebao biti ponosan. Blaz Kraljević je ubijen , Meštrović je nepoćudan, puk je opijen uspjesima kriminalno obavještajnog miljea i njegovim načinom zivota. Mladići treniraju oštar pogled kako bi u susret zivotu ušli iole ravnopravno , krade se laze , pljačka i ubija. Generali se zatvaraju , oni sami bjeze , sakrivaju se, ili zabarikadirani puškaraju sa svojim progoniteljima. Tih je zločestih generala već toliko da je jasno da nešto nije u redu . Ili su oni često zločinci i probisvjeti ili ih netko sustavno progoni. Ili je ova drzava rođena s navikom da se jedno ponašanje izdize i ustrajno obozava , a to je ponašanje najgrublja manipulacija koju su svi internalizirali kao mjerilo svijeta. Svi znaju da niti ne postoji suverenitet u nekom vojnom ili gospodarskom smislu i to je normalno. Svi znaju da ne postoje duhovne vrijednosti koje stoje jer što na nekim vratima većim slovima piše- duhovne vrijednosti , to je više opačina i gadarija iza tih vrata. Pa, još uvijek ne postoji neki treći put. Sve se svodi na jedan dualizam crveno i crno , dualizam koji je beskarakteran jer je sve svedeno na susret dviju porazenih ideologija .
Opet, siguran sam da je moguće . Mislim da će jednom doći do stanja svijesti Hrvata , koja će biti prozeta jakim sentimentom za , jednom sunčanom ljubavlju prema ovoj zemlji koja probija između dva oblaka kroz cijelu našu povijest. Neka slika bračkog kamena , plavetnila mora i svibanjskog sunca.
imago christi
IMAGO CHRISTI
Ljudi razapeti strahom i puntarskim buntom . Cestom se kroz šumu vuče autobus pun unezvjerenih ljudi. Oni su ljuti i ustrašeni , jadni i krotki istodobno , vuku u sebi brojne svjetove vlastitog temperamenta i naslijeđa, obiteljske drame i topline , pretpostavke i manipulacije , nadanja i sjećanja, plaho i zivo srce Hrvata. Svatko od njih misli svoje , naglas govori o ratu koji je započeo nepriznat i tih , kunu se kako će se osvetiti onima koji su pobjegli i kalkuliraju kako bi prezivjeli , nevjeruju nikom. Među njima sjedim i mislim , promiče grmlje i krošnje drveća, misli bi rađe zamrle a nemogu. Krleza. Njegov svijet se pokrenuo u mom zivotu ali i ne samo njegov , i guslarski zvuk Vrgorca bruji u zilama , mnogi nepriznati snovi se ostvaruju , okamine duha stare tisućljeća. Stećci pred samostanom u Makarskoj šapuću , svjetlosti se lome i sudaraju u zilama . Streljiva još nema , samo odore , maskirne odore koje djeluju ispred vremena koje smo naučili zivjeti , jedna je ruka načinila hrvatski grb na spoju okvira moje automatske puške. Prvo je polje bijelo , zešće je i opasnije, djeluje odlučnije , nezavisnije. Istodobno sumnja, zavist i strah. Mislim na mrtve , dozivam ih.
Kosti koje su ostale prije par desetljeća , onih koji su ubijali i bili ubijani. I sjetim se kako je u jednom časopisu bila prekrasna slika one skulpture Pieta , koju je najveći među kiparima načinio i koju sam u jednoj ruskoj knjizi o anatomiji vidio gdje su kristove noge u krilu majke djelovale zive i istinite. U pozadini je bio skerletni plašt. Rim. Branimo li mi civilizaciju od Istoka, od plemena koje nas napadaju i mrze. Negdje blizu su direktor poduzeća «Zlatibor» iz Uzica s kojim ću o tome govoriti 2006. ali ja to neznam , samo vidim beskrajne šume koje promiču .
Jak miris znoja punog straha , palezi i slatkast miris koji je duboko odbojan i poznat. Naboji ispaljeni u prazno , samo zastrašuju. Zvuci ratnog vremena . Mađarske karte udaraju po stolu , zvizde granate koje pristizu , otvaraju se limenke. Kune se puno. Krišom , iza zida se pritišćem metkom u desnu stranu prsiju. Mislim kako mora biti kad pogodi. Sigurno nije strašno. Mislim , pa i oni su ljudi , sigurno se i oni nas boje. Sanjam kako bjezim u zemlju , po stepenicama koje vode u sigurnu majčinsku dubinu zemlje. Ususret ide netko i bude me sram što se sklanjam, jako i ponizavajuće. Uzima mi lice u ruke , poput Krista na Giottovoj temperi koja prikazuje poljubac Jude. I shvatim , on je. Gleda me u oči , oprašta i razumije. Siguran sam. Budim se i znam. Bog je samnom. U svemu.
Ljudi razapeti strahom i puntarskim buntom . Cestom se kroz šumu vuče autobus pun unezvjerenih ljudi. Oni su ljuti i ustrašeni , jadni i krotki istodobno , vuku u sebi brojne svjetove vlastitog temperamenta i naslijeđa, obiteljske drame i topline , pretpostavke i manipulacije , nadanja i sjećanja, plaho i zivo srce Hrvata. Svatko od njih misli svoje , naglas govori o ratu koji je započeo nepriznat i tih , kunu se kako će se osvetiti onima koji su pobjegli i kalkuliraju kako bi prezivjeli , nevjeruju nikom. Među njima sjedim i mislim , promiče grmlje i krošnje drveća, misli bi rađe zamrle a nemogu. Krleza. Njegov svijet se pokrenuo u mom zivotu ali i ne samo njegov , i guslarski zvuk Vrgorca bruji u zilama , mnogi nepriznati snovi se ostvaruju , okamine duha stare tisućljeća. Stećci pred samostanom u Makarskoj šapuću , svjetlosti se lome i sudaraju u zilama . Streljiva još nema , samo odore , maskirne odore koje djeluju ispred vremena koje smo naučili zivjeti , jedna je ruka načinila hrvatski grb na spoju okvira moje automatske puške. Prvo je polje bijelo , zešće je i opasnije, djeluje odlučnije , nezavisnije. Istodobno sumnja, zavist i strah. Mislim na mrtve , dozivam ih.
Kosti koje su ostale prije par desetljeća , onih koji su ubijali i bili ubijani. I sjetim se kako je u jednom časopisu bila prekrasna slika one skulpture Pieta , koju je najveći među kiparima načinio i koju sam u jednoj ruskoj knjizi o anatomiji vidio gdje su kristove noge u krilu majke djelovale zive i istinite. U pozadini je bio skerletni plašt. Rim. Branimo li mi civilizaciju od Istoka, od plemena koje nas napadaju i mrze. Negdje blizu su direktor poduzeća «Zlatibor» iz Uzica s kojim ću o tome govoriti 2006. ali ja to neznam , samo vidim beskrajne šume koje promiču .
Jak miris znoja punog straha , palezi i slatkast miris koji je duboko odbojan i poznat. Naboji ispaljeni u prazno , samo zastrašuju. Zvuci ratnog vremena . Mađarske karte udaraju po stolu , zvizde granate koje pristizu , otvaraju se limenke. Kune se puno. Krišom , iza zida se pritišćem metkom u desnu stranu prsiju. Mislim kako mora biti kad pogodi. Sigurno nije strašno. Mislim , pa i oni su ljudi , sigurno se i oni nas boje. Sanjam kako bjezim u zemlju , po stepenicama koje vode u sigurnu majčinsku dubinu zemlje. Ususret ide netko i bude me sram što se sklanjam, jako i ponizavajuće. Uzima mi lice u ruke , poput Krista na Giottovoj temperi koja prikazuje poljubac Jude. I shvatim , on je. Gleda me u oči , oprašta i razumije. Siguran sam. Budim se i znam. Bog je samnom. U svemu.
bombastično
ČEGA JE ČOVJEK DANAS ZEDAN – OSNOVA LJUBAVI...MANIPULACIJE , PA U ČEMU JE RAZLIKA...
Vrijednosti.
Danas je čovjek gladan i zedan vrijednosti , jer se osjeća ponizen kulturom i gospodarstvom koje nosi potrošačko društvo. Društvo je oduvjek bilo potrošačko , osim par zatvorenih isfanatiziranih zajednica i trenutaka oduvjek se htjelo proizvesti i zaraditi .U biti i nema neke velike razlike između Atene u doba Pizistrata i današnjeg svijeta. Jedino se danas proizvodi više , više nas ima i stvari su dostupnije, pa se društvo doima otuđeno i depersonalizirano iako smatram ideju o otuđenosti kapitalističkog društva za fantazmagoriju , jer nikada , pa niti u plemenima sjevernoameričkih indijanaca nije bilo nego borba za moć , hranu i zene. Ali je istina da je ovo vrijeme kada je došlo do pada osjećaja vrijednosti i svijet mode ili autoindustrija zarađuju uglavnom na toj gladi čovjeka.
Budite teatralni i dajte si oduška međusobno u pruzanju osjećaja vrijednosti , toga je najveća kriza i potreba. Tko zeni pristupi sa ugodnim riječima strasti , zanesenosti i pohote, taj će dobiti njezinu paznju , koliko god to sastrane djelovalo bombastično. Versage i Gucci , znali su što rade. Ti hipnotizeri , Elvis, Muhamed Ali ili svaki drugi tko je nastupao mozda na oko nespretno ali sa karizmom dobio je jak odgovor. Pucchini je smatran slatkastim i jeftinim skladateljem , ali je njegov svijet ziv i priznat i danas. Ništa ne košta a donosi puno , ne biti cinik i surovi realist nego pristupati svemu strasno i punim plućima. Čak se i sebe moze uloviti u tu slatku zamku bez koje se ne postizu ciljevi. Ono čemu stremimo moramo zeljeti i ići ka tome , makar posrčući i nevješto , inače nikada nećemo stići . Ostat ćemo samo oni ogorčeni vječni neshvaćeni momci kakvih su puni kvartovski kafići , oni koji znaju svoje i ne petljaju se niušta nego se samo rugaju. Ima jutara u kojima ne vidim ništa blještavo pred sobom. Opet , svezati Bossovu kravatu i zakoračiti naprijed daje onaj pokret zraka koji stvara vjetar u kosi bez koje nema zivotnog soka ni uzitka.
Vrijednosti.
Danas je čovjek gladan i zedan vrijednosti , jer se osjeća ponizen kulturom i gospodarstvom koje nosi potrošačko društvo. Društvo je oduvjek bilo potrošačko , osim par zatvorenih isfanatiziranih zajednica i trenutaka oduvjek se htjelo proizvesti i zaraditi .U biti i nema neke velike razlike između Atene u doba Pizistrata i današnjeg svijeta. Jedino se danas proizvodi više , više nas ima i stvari su dostupnije, pa se društvo doima otuđeno i depersonalizirano iako smatram ideju o otuđenosti kapitalističkog društva za fantazmagoriju , jer nikada , pa niti u plemenima sjevernoameričkih indijanaca nije bilo nego borba za moć , hranu i zene. Ali je istina da je ovo vrijeme kada je došlo do pada osjećaja vrijednosti i svijet mode ili autoindustrija zarađuju uglavnom na toj gladi čovjeka.
Budite teatralni i dajte si oduška međusobno u pruzanju osjećaja vrijednosti , toga je najveća kriza i potreba. Tko zeni pristupi sa ugodnim riječima strasti , zanesenosti i pohote, taj će dobiti njezinu paznju , koliko god to sastrane djelovalo bombastično. Versage i Gucci , znali su što rade. Ti hipnotizeri , Elvis, Muhamed Ali ili svaki drugi tko je nastupao mozda na oko nespretno ali sa karizmom dobio je jak odgovor. Pucchini je smatran slatkastim i jeftinim skladateljem , ali je njegov svijet ziv i priznat i danas. Ništa ne košta a donosi puno , ne biti cinik i surovi realist nego pristupati svemu strasno i punim plućima. Čak se i sebe moze uloviti u tu slatku zamku bez koje se ne postizu ciljevi. Ono čemu stremimo moramo zeljeti i ići ka tome , makar posrčući i nevješto , inače nikada nećemo stići . Ostat ćemo samo oni ogorčeni vječni neshvaćeni momci kakvih su puni kvartovski kafići , oni koji znaju svoje i ne petljaju se niušta nego se samo rugaju. Ima jutara u kojima ne vidim ništa blještavo pred sobom. Opet , svezati Bossovu kravatu i zakoračiti naprijed daje onaj pokret zraka koji stvara vjetar u kosi bez koje nema zivotnog soka ni uzitka.
status
DEVALVACIJA VRIJEDNOSTI STATUSA
Sjećam se kad sam u prvoproljetno doba svog zivota znao šetati zagrebačkim grobljem , kako sam volio čitati natpise na spomeničkim pločama i kako se u sjeni krošnja tisa i platana činio i geometarski status i zvanje plemenitim i posebnim. Kad danas gledam svoju podsjetnicu , ako bi ona bila predlozak za moju nadgrobnu ploču , već se čini nešto , a ne čini se ništa. K . und k. narednik doima se kao danas general , pa sadrzajno i manje. Tada « gimnazijalac» svakako je više nego danas docent ili pomoćnik ministra. To je i dobro i nije, ali meni je osobno drago da je tako. Jer niti odvjetnički niti liječnički stalez nemaju više niti tezinu niti neprikosnovenost niti autoritet kao nekad. Sjećam se i kako sam mislio kad budem stekao prvu medalju u trčanju na srednje staze , kako će glazba iz filma «Vatrene kočije» svirati u pozadini svih mojih dana. A nije. Čak i kad sam pobijedio na jednoj manjoj utrci na milju ( ne 1500m , nego milju , dakle aristokratski samom anglosaxonskom mjerom) a jedan je engleski trkač bio drugi.....opet ništa. A i dobro , jer bi nas Tatjana Kazankina ostavila iza sebe kao i prvih deset koje bi je pratile. Biti direktor poduzeća ne znači ništa. Biti drzavni duznosnik , bolje i ne govoriti. Biti vrhunski sportaš , eto , znači boriti se za svaki dan. O učiteljskom zvanju bolje je odšutjeti. Mozete biti maratonac , i to sam bio , i vjerujte da je Filipides bio u manjoj spremi nego današnji desetogodišnjaci. Ovo vrijeme nema respekta prema ničemu , i to je dobro a vidljivo je u dva fenomena.
Prvi fenomen iz kojeg je vidljivo da ovo vrijeme nema respekta je da se danas u svemu lakše , brze i masovnije postizu rezultati u svim postojećim područjima ljudskog djelovanja. Svaki polaznik klesarske škole u Cararri , zanatski je u rangu Berninija koji je smatran virtuozom obrade mramora. Na planine na koje se penjalo sa cepinom i zastavom danas se ide u tenisicama i u zenskom društvu trazeći sjenovit i skriven kutak.Mislim da bar dvadeset tisuća mladih Hrvata piše nedohvatno bolje od Augusta Šenoe. Onaj tko je nekad bio «leteći finac» danas je rekreativac koji i ne pomišlja da bi se po njemu zvao stadion ili škola. Sve je bilo kao kad Laki kaze – jurimo četrdeset. Vjerujem duboko da su poljski matematičari koji su razbili kod «enigma» bili tek kumeki prema današnjoj dječurliji koja baulja internetom . Čovjeku bude zao što nije zivio u vrijeme kad je svatko iole pismen ili vješt u bilo čemu postao stranicom povijesti. Jedino , umiralo se i ubijalo jednako strastveno i besmisleno kao i danas. Drugi je fenomen u tome što bez tog placebo učinka danas i ne drzimo do svog statusa , jer znajući da je sve okrenuto postignuću i rezultatu koji je najčešće mjerljiv , jednostavno nemamo niti stila niti statusa. Svećenici voze skupe automobile, humanitarci imaju po stopedeset kila , poslovni ljudi idu na utakmice i jedu kobasice te piju pivo. Psihoterapeutkinje namiguju s pacjentima , policajci se zale uhićenicima da imaju male prihode a intelektualci i nisu intelektualci nego fahmajstori koji igraju igrice i ništa ne čitaju. Pa opet , nekako mislim da je bolje ovako.Stvari zvuče bolje nego što izgledaju ali stvari jesu djelotvornije nego što zvuče.
Sjećam se kad sam u prvoproljetno doba svog zivota znao šetati zagrebačkim grobljem , kako sam volio čitati natpise na spomeničkim pločama i kako se u sjeni krošnja tisa i platana činio i geometarski status i zvanje plemenitim i posebnim. Kad danas gledam svoju podsjetnicu , ako bi ona bila predlozak za moju nadgrobnu ploču , već se čini nešto , a ne čini se ništa. K . und k. narednik doima se kao danas general , pa sadrzajno i manje. Tada « gimnazijalac» svakako je više nego danas docent ili pomoćnik ministra. To je i dobro i nije, ali meni je osobno drago da je tako. Jer niti odvjetnički niti liječnički stalez nemaju više niti tezinu niti neprikosnovenost niti autoritet kao nekad. Sjećam se i kako sam mislio kad budem stekao prvu medalju u trčanju na srednje staze , kako će glazba iz filma «Vatrene kočije» svirati u pozadini svih mojih dana. A nije. Čak i kad sam pobijedio na jednoj manjoj utrci na milju ( ne 1500m , nego milju , dakle aristokratski samom anglosaxonskom mjerom) a jedan je engleski trkač bio drugi.....opet ništa. A i dobro , jer bi nas Tatjana Kazankina ostavila iza sebe kao i prvih deset koje bi je pratile. Biti direktor poduzeća ne znači ništa. Biti drzavni duznosnik , bolje i ne govoriti. Biti vrhunski sportaš , eto , znači boriti se za svaki dan. O učiteljskom zvanju bolje je odšutjeti. Mozete biti maratonac , i to sam bio , i vjerujte da je Filipides bio u manjoj spremi nego današnji desetogodišnjaci. Ovo vrijeme nema respekta prema ničemu , i to je dobro a vidljivo je u dva fenomena.
Prvi fenomen iz kojeg je vidljivo da ovo vrijeme nema respekta je da se danas u svemu lakše , brze i masovnije postizu rezultati u svim postojećim područjima ljudskog djelovanja. Svaki polaznik klesarske škole u Cararri , zanatski je u rangu Berninija koji je smatran virtuozom obrade mramora. Na planine na koje se penjalo sa cepinom i zastavom danas se ide u tenisicama i u zenskom društvu trazeći sjenovit i skriven kutak.Mislim da bar dvadeset tisuća mladih Hrvata piše nedohvatno bolje od Augusta Šenoe. Onaj tko je nekad bio «leteći finac» danas je rekreativac koji i ne pomišlja da bi se po njemu zvao stadion ili škola. Sve je bilo kao kad Laki kaze – jurimo četrdeset. Vjerujem duboko da su poljski matematičari koji su razbili kod «enigma» bili tek kumeki prema današnjoj dječurliji koja baulja internetom . Čovjeku bude zao što nije zivio u vrijeme kad je svatko iole pismen ili vješt u bilo čemu postao stranicom povijesti. Jedino , umiralo se i ubijalo jednako strastveno i besmisleno kao i danas. Drugi je fenomen u tome što bez tog placebo učinka danas i ne drzimo do svog statusa , jer znajući da je sve okrenuto postignuću i rezultatu koji je najčešće mjerljiv , jednostavno nemamo niti stila niti statusa. Svećenici voze skupe automobile, humanitarci imaju po stopedeset kila , poslovni ljudi idu na utakmice i jedu kobasice te piju pivo. Psihoterapeutkinje namiguju s pacjentima , policajci se zale uhićenicima da imaju male prihode a intelektualci i nisu intelektualci nego fahmajstori koji igraju igrice i ništa ne čitaju. Pa opet , nekako mislim da je bolje ovako.Stvari zvuče bolje nego što izgledaju ali stvari jesu djelotvornije nego što zvuče.
ponedjeljak, 18. svibnja 2009.
zlo
POSTOJE LI ZLI LJUDI?
Iskreno mislim da ne postoji zlo kao apsolut , da je zlo nedostatak svjesnosti i uvida , a to znači nedostatak Boga , jer on nije nego uvid i svjesnost. Zlo je poput mraka, nedostatak svjetla a ne neka zasebna stvaralačka supstanca. Isto mislim da zli ljudi ne postoje, nego oni koji iz gluposti , bola i jarosti , iz zime ne-ljubavi čine namjerno ili slučajno zlo drugima a time i sebi. Svi to činimo ponekad bar nehatno ili propustom , a nekada i neki to čine namjerno i s mrznjom koja ih sama nagriza. Vjerujem da postoji ne-svjesnost i ne- ljubav koja se u mnogim sličnim oblicima stvorila entitetom koji je sposoban opsjesti i savladati čovjeka , u trenucima krize i povodljivosti. Biografije ekstremno zločinačkih priroda jasno pokazuju kako je jedna bol koja se zbila u tim zivotima , jedan osjećaj samoće i beznađa, najčešće još u djetinjstvu , kako je bila privučena nekim već postojećim obrascem odnosa prema svijetu koji je destruktivan i nasilan , koji je opsjeo tu prirodu poput samostalnog apstraktnog bića što zapravo i je.Simboli su pretvarači i katalizatori te energije kao i rituali , duboko sam uvjeren da je u korjenu te moći vibracija i zvuk. Nacizam je manje ideoloija i pokret a više vjerski pokret , pun simbola izuzetne snage i spreman opčiniti i zaposjesti. Zanimljiva je pjesma «SS marschiert in feindesland» , melodija i tekst koji su u savršenom skladu , umijeće ritma koji je hipnotički i magijski. Nije to klasična naci- poletna glazba koja je samo zanosna i ponosna , to je glazba koja invocira silu mraka i destrukcije na zavodljiv i gotovo neodbranjiv način a svakako prvenstveno vibracijom , kao što i kabalisti vibriraju tako i ovi pogađaju u crno. I sigurno da nije ta glazba nastala inzinjeringom koji ju je stvorio nego je jedan viši stupanj apstrakcije stvorio raspolozenje i sadrzaj a oni koji su je stvorili ili izvodili samo su robovi te sile kako mislim i da je Hitler bio oruđe jedne sotonske apstraktne sile. Intuitivan će promatrač vidjeti jasno posjednuće na licima mnogih SS-ovaca , logično i spekulacijom da je tako rijedak stupanj altruističkog zabacivanja vlastitosti nemoguć nego ukoliko je pojedinac potpao pod utjecaj jedne njemu neshvatljive svrhovitosti čiji je više objekt neo je ostao osobom. Mislim da se kod mudzahedina događa slično , iako u jednom u našoj kulturi manje razumljivom tonalitetu. U nekim se ritualima enohijanske magije osjeća isti način vibriranja kao u gorespomenutoj glazbi. I opet mislim da je ideja igre s demonskim svijetom , pokušaj inzinjeringa i vještine korištenja nakupina energije neravnoteze koja je postala samostalna u praktične ciljeve kako je radio Saroman iz Gospodara prstena . Eshatološki , ta sila nema vrijednosti , svemir od svog nastanka pulsira i postoji jednom neusporedivom i jedinom stvarnošću čiji su ovo samo usporeni akordi , jedno svjetsko biće kojeg smo svi dio i u čijoj školi naše duše uče cjelinu , jedino znanje koje postoji a to je Bog.
Iskreno mislim da ne postoji zlo kao apsolut , da je zlo nedostatak svjesnosti i uvida , a to znači nedostatak Boga , jer on nije nego uvid i svjesnost. Zlo je poput mraka, nedostatak svjetla a ne neka zasebna stvaralačka supstanca. Isto mislim da zli ljudi ne postoje, nego oni koji iz gluposti , bola i jarosti , iz zime ne-ljubavi čine namjerno ili slučajno zlo drugima a time i sebi. Svi to činimo ponekad bar nehatno ili propustom , a nekada i neki to čine namjerno i s mrznjom koja ih sama nagriza. Vjerujem da postoji ne-svjesnost i ne- ljubav koja se u mnogim sličnim oblicima stvorila entitetom koji je sposoban opsjesti i savladati čovjeka , u trenucima krize i povodljivosti. Biografije ekstremno zločinačkih priroda jasno pokazuju kako je jedna bol koja se zbila u tim zivotima , jedan osjećaj samoće i beznađa, najčešće još u djetinjstvu , kako je bila privučena nekim već postojećim obrascem odnosa prema svijetu koji je destruktivan i nasilan , koji je opsjeo tu prirodu poput samostalnog apstraktnog bića što zapravo i je.Simboli su pretvarači i katalizatori te energije kao i rituali , duboko sam uvjeren da je u korjenu te moći vibracija i zvuk. Nacizam je manje ideoloija i pokret a više vjerski pokret , pun simbola izuzetne snage i spreman opčiniti i zaposjesti. Zanimljiva je pjesma «SS marschiert in feindesland» , melodija i tekst koji su u savršenom skladu , umijeće ritma koji je hipnotički i magijski. Nije to klasična naci- poletna glazba koja je samo zanosna i ponosna , to je glazba koja invocira silu mraka i destrukcije na zavodljiv i gotovo neodbranjiv način a svakako prvenstveno vibracijom , kao što i kabalisti vibriraju tako i ovi pogađaju u crno. I sigurno da nije ta glazba nastala inzinjeringom koji ju je stvorio nego je jedan viši stupanj apstrakcije stvorio raspolozenje i sadrzaj a oni koji su je stvorili ili izvodili samo su robovi te sile kako mislim i da je Hitler bio oruđe jedne sotonske apstraktne sile. Intuitivan će promatrač vidjeti jasno posjednuće na licima mnogih SS-ovaca , logično i spekulacijom da je tako rijedak stupanj altruističkog zabacivanja vlastitosti nemoguć nego ukoliko je pojedinac potpao pod utjecaj jedne njemu neshvatljive svrhovitosti čiji je više objekt neo je ostao osobom. Mislim da se kod mudzahedina događa slično , iako u jednom u našoj kulturi manje razumljivom tonalitetu. U nekim se ritualima enohijanske magije osjeća isti način vibriranja kao u gorespomenutoj glazbi. I opet mislim da je ideja igre s demonskim svijetom , pokušaj inzinjeringa i vještine korištenja nakupina energije neravnoteze koja je postala samostalna u praktične ciljeve kako je radio Saroman iz Gospodara prstena . Eshatološki , ta sila nema vrijednosti , svemir od svog nastanka pulsira i postoji jednom neusporedivom i jedinom stvarnošću čiji su ovo samo usporeni akordi , jedno svjetsko biće kojeg smo svi dio i u čijoj školi naše duše uče cjelinu , jedino znanje koje postoji a to je Bog.
nedjelja, 17. svibnja 2009.
fascinantno
ŠTO JE MOGUĆE DANAS I ZAŠTO JE OVO VRIJEME FASCINANTNO
Duboko vjerujem kako je ovo vrijeme prijelomno na mnoge načine , kako pruza velike mogućnosti , kako je svakome dostupno značajno više nego ikada do sada i kako će to promijeniti kolektivnu svijest ljudi.
Ja prodajem apartmane koje sam gradio u Novalji , dajem različite poslovne usluge poduzećima i fizičkim osobama, trgujem građevinskim materijalom a prvenstveno kamenom , bavim se nekretninama a prvenstveno zemljištima i starijim kućama. Sa svojim godinama trebao bi zivjeti drukčije, tvrđe i ujednačenije , kako pamtim sliku kakvu sam davno stvorio o okruglih 40. Internet , Kina, mobilna telefonija, bezbroj ideja koje su na dohvat svakome i nemiran duh to su posve izmijenile. Jedno radno mjesto , odlazak u knjiznicu pred vikend, roštilji i gradele , posjet prijateljima koji su znani kroz posao ili privatno. Danas je moguće otvoriti vlastito poduzeće gotovo besplatno , moguće je za 500 eur kupiti scooter i biti sveprisutan , moguće je putem facebooka ili raznih foruma izmjenjivati informacije i razmišljanja sa zanimljivim ljudima cijelog svijeta. Moguće je u minutu poslušati svaku izvedbu svakog glazbenog uradka na You tube. Moguće se suočiti sa opasnom bolesti i pročitati u istu večer stotine članaka ili iskustava ljudi s istim problemima , naći sve o alternativnim putevima izlječenja , sve gotovo besplatno. Dostupnost informacija , izmjena razmišljanja i znanja , potiču promjenu vrijednosti u korist kreativnosti koja se moze izraziti kao nikada do sada. Monopol na istinu nema razloga biti u rukama kapitala kao što je bilo vijekovima, ako se netko klanja i danas onome što mu je najglasnije ponuđeno , kao da je to ropstvo dragovoljno , kao da se namjerno ne kreira svijet vlastitih nagnuća i odabira. Sjećam se davno , kad me je jedna ugledna zena upitala nakon diplome – gdje ste se namjestili. Uzasnuo me taj izraz , činio se kao , eto , sad sam se namjestio i tu ću i tako umrijeti. Sjećam se kad sam u neko kasnije vrijeme pomislio kako je zadanost društvenim okolnostima turbulentnog vremena pada komunizma i teško iskustvo koje su te godine donijele , kako sam zakovan u neki svijet poput sanduka iz kojeg neću nikad izaći. Upitao sam se imam li prostora za slobodu duha koja će mi promijeniti zivot , i imam li alate kojima ću to postići lakše nego neki zen učenik duboko u planini. Da , imam. Kao što se u seksualnom umijeću rado apstinira od finesa i komunikacije iako su sve potrebne komponente kvalitetnog sexa u istom krevetu , tako se rado i pogodnosti koje je donijelo ovo vrijeme , pod alibijem samosazaljenja prepuštaju i propuštaju. Ali onaj tko zeli , njemu je moguće više i lakše nego prije. Mislim da par postotaka ljudi nosi u sebi urođenu hrabrost i znatizelju. I mislim da će tih par postotaka dovesti do velikih promjena u svijesti ostalih , posve neorganizirano i usput. Stvorit će alternativne oblike financiranja, poslovanja, suočavanja sa smrću i sa smislom postojanja. To je neminovno kao što su jedrenjaci doveli do slikanja uljanim bojama , trgovine svilom i začinima i kao što je tiskarski stroj doveo do toa da su ljudi koji su do jučer zivjeli na usmenoj predaji mogli čitati erazzma i aristotela.
Duboko vjerujem kako je ovo vrijeme prijelomno na mnoge načine , kako pruza velike mogućnosti , kako je svakome dostupno značajno više nego ikada do sada i kako će to promijeniti kolektivnu svijest ljudi.
Ja prodajem apartmane koje sam gradio u Novalji , dajem različite poslovne usluge poduzećima i fizičkim osobama, trgujem građevinskim materijalom a prvenstveno kamenom , bavim se nekretninama a prvenstveno zemljištima i starijim kućama. Sa svojim godinama trebao bi zivjeti drukčije, tvrđe i ujednačenije , kako pamtim sliku kakvu sam davno stvorio o okruglih 40. Internet , Kina, mobilna telefonija, bezbroj ideja koje su na dohvat svakome i nemiran duh to su posve izmijenile. Jedno radno mjesto , odlazak u knjiznicu pred vikend, roštilji i gradele , posjet prijateljima koji su znani kroz posao ili privatno. Danas je moguće otvoriti vlastito poduzeće gotovo besplatno , moguće je za 500 eur kupiti scooter i biti sveprisutan , moguće je putem facebooka ili raznih foruma izmjenjivati informacije i razmišljanja sa zanimljivim ljudima cijelog svijeta. Moguće je u minutu poslušati svaku izvedbu svakog glazbenog uradka na You tube. Moguće se suočiti sa opasnom bolesti i pročitati u istu večer stotine članaka ili iskustava ljudi s istim problemima , naći sve o alternativnim putevima izlječenja , sve gotovo besplatno. Dostupnost informacija , izmjena razmišljanja i znanja , potiču promjenu vrijednosti u korist kreativnosti koja se moze izraziti kao nikada do sada. Monopol na istinu nema razloga biti u rukama kapitala kao što je bilo vijekovima, ako se netko klanja i danas onome što mu je najglasnije ponuđeno , kao da je to ropstvo dragovoljno , kao da se namjerno ne kreira svijet vlastitih nagnuća i odabira. Sjećam se davno , kad me je jedna ugledna zena upitala nakon diplome – gdje ste se namjestili. Uzasnuo me taj izraz , činio se kao , eto , sad sam se namjestio i tu ću i tako umrijeti. Sjećam se kad sam u neko kasnije vrijeme pomislio kako je zadanost društvenim okolnostima turbulentnog vremena pada komunizma i teško iskustvo koje su te godine donijele , kako sam zakovan u neki svijet poput sanduka iz kojeg neću nikad izaći. Upitao sam se imam li prostora za slobodu duha koja će mi promijeniti zivot , i imam li alate kojima ću to postići lakše nego neki zen učenik duboko u planini. Da , imam. Kao što se u seksualnom umijeću rado apstinira od finesa i komunikacije iako su sve potrebne komponente kvalitetnog sexa u istom krevetu , tako se rado i pogodnosti koje je donijelo ovo vrijeme , pod alibijem samosazaljenja prepuštaju i propuštaju. Ali onaj tko zeli , njemu je moguće više i lakše nego prije. Mislim da par postotaka ljudi nosi u sebi urođenu hrabrost i znatizelju. I mislim da će tih par postotaka dovesti do velikih promjena u svijesti ostalih , posve neorganizirano i usput. Stvorit će alternativne oblike financiranja, poslovanja, suočavanja sa smrću i sa smislom postojanja. To je neminovno kao što su jedrenjaci doveli do slikanja uljanim bojama , trgovine svilom i začinima i kao što je tiskarski stroj doveo do toa da su ljudi koji su do jučer zivjeli na usmenoj predaji mogli čitati erazzma i aristotela.
petak, 15. svibnja 2009.
SEKSUALNOST I POLITIČKI EKSTREMIZAM
U anomičkim vremenima kada strah i njegova inačica – zlo , zavladaju narodima , onaj tihi prosjek postaje divalj i zao. Mrznja i ubijanje postaju rezidentan standard inače običnih ljudi i riječi koje opravdavaju osvetu ispunjavaju svaki komunikacijski prostor. Na ulicama se dobacuje kolonama koje odlaze u sjenovita mjesta gdje je samo škrgut zubi , zlokobno i morbidno. Ljudi se i boje zadrzati neki standard ljudskosti da nebi ostali sami na nasipu una koji se puca , poput alojza stepinca koji je bio iznad svog vremena , opominjući obje velike i nastrane ideologije XX st jer je nasilje i smrt bila hrana i posljedak i jednima i drugima.
U mirnim pak vremenima, kad je oštrica zivota za nijansu tuplja i nije glava koliko status i moć , ono što se moze steći ili prokockati , čovjek se zeli vidjeti afirmiranim vladarom događaja , prepoznat kao privlačan sugovornik , poslovni partner ili ljubavnik. Za one koji su zakinuti , za one koji nemogu privući druge ostaju samo ili brza voznja ili politički ekstremizam. Pa, koga bi danas zanimale te izumrle i posve logično nejestive ideologije koje vjeruju u revolucionarno osvajanje vlasti , prijeke sudove, rasne zakone ili kojekakve ktonske simbole....samo onoga tko će se na taj način suočiti sa time da mu prsa dlakave sporije i prorjeđenije nego bi htio.isto mislim i za sotonizam ili invokaciju demona , jer onaj intenzitet ugode koji će pravi matador postići lako i bez velikog zalaganja , netko će pokušati isprovocirati ritualom i simbolom koji će mu se činiti mračan i opasan. Time će se i sam osjetiti takav. Svojedobno sam se pitao za jednu vrst elite koju sam donekle upoznao – zašto su na tako ruzne načine htjeli biti elita , kao u jarosti onoga tko je upravo stekao moć pa jede s poda i nezna i ne zeli drugačije. Na ovome mjestu nastavit ću pisati o tome , dotaknuti postojanje entiteta koji zavladaju ljudima koji dođu u poibelj velikog osjećaja neadekvatnosti i napuštenosti i kako se impotencija prikriva nasiljem ili njegovim brojnim simbolima.
U anomičkim vremenima kada strah i njegova inačica – zlo , zavladaju narodima , onaj tihi prosjek postaje divalj i zao. Mrznja i ubijanje postaju rezidentan standard inače običnih ljudi i riječi koje opravdavaju osvetu ispunjavaju svaki komunikacijski prostor. Na ulicama se dobacuje kolonama koje odlaze u sjenovita mjesta gdje je samo škrgut zubi , zlokobno i morbidno. Ljudi se i boje zadrzati neki standard ljudskosti da nebi ostali sami na nasipu una koji se puca , poput alojza stepinca koji je bio iznad svog vremena , opominjući obje velike i nastrane ideologije XX st jer je nasilje i smrt bila hrana i posljedak i jednima i drugima.
U mirnim pak vremenima, kad je oštrica zivota za nijansu tuplja i nije glava koliko status i moć , ono što se moze steći ili prokockati , čovjek se zeli vidjeti afirmiranim vladarom događaja , prepoznat kao privlačan sugovornik , poslovni partner ili ljubavnik. Za one koji su zakinuti , za one koji nemogu privući druge ostaju samo ili brza voznja ili politički ekstremizam. Pa, koga bi danas zanimale te izumrle i posve logično nejestive ideologije koje vjeruju u revolucionarno osvajanje vlasti , prijeke sudove, rasne zakone ili kojekakve ktonske simbole....samo onoga tko će se na taj način suočiti sa time da mu prsa dlakave sporije i prorjeđenije nego bi htio.isto mislim i za sotonizam ili invokaciju demona , jer onaj intenzitet ugode koji će pravi matador postići lako i bez velikog zalaganja , netko će pokušati isprovocirati ritualom i simbolom koji će mu se činiti mračan i opasan. Time će se i sam osjetiti takav. Svojedobno sam se pitao za jednu vrst elite koju sam donekle upoznao – zašto su na tako ruzne načine htjeli biti elita , kao u jarosti onoga tko je upravo stekao moć pa jede s poda i nezna i ne zeli drugačije. Na ovome mjestu nastavit ću pisati o tome , dotaknuti postojanje entiteta koji zavladaju ljudima koji dođu u poibelj velikog osjećaja neadekvatnosti i napuštenosti i kako se impotencija prikriva nasiljem ili njegovim brojnim simbolima.
BYRON I ŠTETNOST EUROPSKOG ROMANTIZMA
ŠTETNOST BYRONA ZA MOJ ODGOJ I CIVILIZACIU
Byron je poput schillera , ali i u jednoj većoj mjeri , trasirao razvoj jedne tezišnice europskog duha u jednom razdoblju na čijim se obroncima nalazi i moj naraštaj. On je grubo i bezobzirno znatizeljan i okrenut civilizacijskom i svakom drugom osvajanju i lutanju okrenutom prema van. Najgore , uvjeren kako ima stila i ukusa u svom avanturizmu i nepoštivanju sadašnjosti , taj piratski pristup zivotu i naučenim vrijednostima , s još većom lakoćom poseze za izvanjskim , za konzumacijom i avanturom. Svi smo , iako u različitoj mjeri oblikovani tom čeznjom «slobode od» , s bocom ruma i sa pregrštom rukopisa pod miškom zamišljamo kako nam je sve dopušteno i nekaznjivo , zamišljamo kako ne poštujući rituale i ako smo na bilo koji način lijepi i dvojbeni , kako ako smo gledali druge zene i narode , druge običaje i ako smo samo srljali kroz zivot , da smo dotakli neku plemenitost kroz sam svoj nemir. Sjećam se kad sam u davnim danima svog sluzenja vojske bivše drzave u titovoj gardi , sklon tuči , piću i lutanju , napisao svoju pjesmu – stojim u sobi boje vapna, sobi mog zivota , gledam jastreba kako nad dolinom treperi , u sebi osjećam isti nemir. Jednom nogom intelektualac , drugom probisvjet , zamislio sam kao tek upisani student filozofije da je ljermontov opisivao i stremio upravo takvom idealu kakvi smo ja i byron , idealima europskog romantizma. Sjećam se kave u saborskom restoranu sa tadašnjim voditeljem saborske komisije za odnose s vjerskim zajednicama , to je bilo 91, poslije koje sam odlučio da ne stremim u slijedećim mjesecima natjecanju u međunarodnom pravu u haagu nego da poput romantična junaka pokušam iznijeti jedan drugi zivotni libreto , gdje ću ratovati za krvareću domovinu poput engleskog aristokrate iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Gotovo kao oni iz tennysonovog opisa juriša njihove konjice na rusko topništvo u krimskom ratu , charge of light brigade mislim da se zove. ( imam njegove – poems and plays na polici ali mi se neda ustati pošto sam još byron i boem). Imao sam 23 godine, baloner se vijorio na vjetru a ja sam inficiran virusom duha lutanja zapada hodao štrosom sretan da sam se rodio u vrijeme previranja u kojem se mogu sebi učiniti velikim. Tako i je moj zivot postao slikovnicom koja je pogodna dječačkoj mašti jer ga je ona i rezirala , često me dragi ljudi pitaju da počnem pisati biografiju a ja ću za sada pisati samoironičan blog. Imam jednu dragu osobu koja moj jezik naziva miltonovskim , znači nerazumljiv , napabirčen i nekoherentan. Meni se pak jako sviđa.
Byron je poput schillera , ali i u jednoj većoj mjeri , trasirao razvoj jedne tezišnice europskog duha u jednom razdoblju na čijim se obroncima nalazi i moj naraštaj. On je grubo i bezobzirno znatizeljan i okrenut civilizacijskom i svakom drugom osvajanju i lutanju okrenutom prema van. Najgore , uvjeren kako ima stila i ukusa u svom avanturizmu i nepoštivanju sadašnjosti , taj piratski pristup zivotu i naučenim vrijednostima , s još većom lakoćom poseze za izvanjskim , za konzumacijom i avanturom. Svi smo , iako u različitoj mjeri oblikovani tom čeznjom «slobode od» , s bocom ruma i sa pregrštom rukopisa pod miškom zamišljamo kako nam je sve dopušteno i nekaznjivo , zamišljamo kako ne poštujući rituale i ako smo na bilo koji način lijepi i dvojbeni , kako ako smo gledali druge zene i narode , druge običaje i ako smo samo srljali kroz zivot , da smo dotakli neku plemenitost kroz sam svoj nemir. Sjećam se kad sam u davnim danima svog sluzenja vojske bivše drzave u titovoj gardi , sklon tuči , piću i lutanju , napisao svoju pjesmu – stojim u sobi boje vapna, sobi mog zivota , gledam jastreba kako nad dolinom treperi , u sebi osjećam isti nemir. Jednom nogom intelektualac , drugom probisvjet , zamislio sam kao tek upisani student filozofije da je ljermontov opisivao i stremio upravo takvom idealu kakvi smo ja i byron , idealima europskog romantizma. Sjećam se kave u saborskom restoranu sa tadašnjim voditeljem saborske komisije za odnose s vjerskim zajednicama , to je bilo 91, poslije koje sam odlučio da ne stremim u slijedećim mjesecima natjecanju u međunarodnom pravu u haagu nego da poput romantična junaka pokušam iznijeti jedan drugi zivotni libreto , gdje ću ratovati za krvareću domovinu poput engleskog aristokrate iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Gotovo kao oni iz tennysonovog opisa juriša njihove konjice na rusko topništvo u krimskom ratu , charge of light brigade mislim da se zove. ( imam njegove – poems and plays na polici ali mi se neda ustati pošto sam još byron i boem). Imao sam 23 godine, baloner se vijorio na vjetru a ja sam inficiran virusom duha lutanja zapada hodao štrosom sretan da sam se rodio u vrijeme previranja u kojem se mogu sebi učiniti velikim. Tako i je moj zivot postao slikovnicom koja je pogodna dječačkoj mašti jer ga je ona i rezirala , često me dragi ljudi pitaju da počnem pisati biografiju a ja ću za sada pisati samoironičan blog. Imam jednu dragu osobu koja moj jezik naziva miltonovskim , znači nerazumljiv , napabirčen i nekoherentan. Meni se pak jako sviđa.
četvrtak, 14. svibnja 2009.
pedagoška akademija u savskoj cesti
PEDAGOŠKA AKADEMIJA U ZAGREBU , PARADIGMA HRVATSKE POVIJESTI
U doba kad sam bio znatizeljan osmoškolac a to su bile godine neposredno prije Titove smrti, dotaknuo sam jednu stranicu hrvatske povijesti koja je bila i ostala u mom razumijevanju naše povijesti više nego paradigmom načina kako se događaji zbivaju i prikazuju , kako se pokrivaju prašinom zaborava i kasnije otkrivaju po potrebi a svakako samo i sasvim s namjerom. Bio sam neuredno i prozdrljivo biće, na korak do čuda od djeteta po erudiciji i lakoći zaključivanja , istodobno površan i drzak. Imao sam o osobine koje donose samo nevolje i popularnost kod zena a nikako uspjeh i sreću. Kasnije , samo sam se teškom mukom koju su mi donjela iskušenja zivota , udaljio od gabarita koje taj kratak opis zadaje i ograničava.
Naša je osnovna škola bila vjezbaonicom Pedagoške akademije , smještena u Savskoj cesti, na nama su studenti polagali ispite vjezbajući kako će kasnije predavati svoje znanje djeci. Danas smo svi odrasli , njihovi profesori su mahom jako stari ili naseljavaju nebeske zbornice i hodnike nebeskih škola i akademija. Zdanje jedne umirujuće zute boje , sagrađeno 30-ih kao škola časnih sestara , za rata je to bila njemačka vojna bolnica , za zadnjega pak rata jedna od dviju zbornih mjesta 148 brigade , u početku V brigade TO , kasnije smo dobili oznake zbora narodne garde. Okolo je vanjskih zidova zrade bilo podnih prozora koji su pokazivali nama djeci kako se pod njima krije podrum , jak simbol potisnutog nesvjesnog sadrzaja , dijelom zabranjeno i nedopustivo svjedočanstvo u tami. Sa zadnje je strane bilo i sad je asfaltom prekriveno igralište za sportska nadmetanja i jedne stepenice prema zeljeznim vratima a kojih danas nema. Čak i tada , čak i ja koji sam doslovno i strasno dozivljavao stvarnost , osjećali smo da se vjezbe poput Ništa nas nesmije iznenaditi , zasnivaju na formi a ne sadrzaju. Mozda su se nastavnici krišom mogli lakše pohvatati u metezu , zvona su zvonila , plavile su se odore Civilne zaštite i drugih sluzbi , djeca su silazila u podrum ili se sakrivala pod klupama fingirajući da se time spašavaju od detonacija bombi koje baca neprijatelj.Bilo je to vrijeme kad su pioniri nosili crvenu petokraku na kapi titovki i hlače ili suknje od trapera , neko bastardno vrijeme u kojem se pokušalo dati komunističkom rezimu jedan eurokomunistički , jedan čak lennonovski štih i izgled. Represija je ostala u drugom planu , noću su se palila svjetla ako bi se imalo ruzne snove od u neprimjereno ranoj dobi prikazivanih filmova o brutalnosti porazenih u 2. sv. Ratu nad djecom i civilima. Alkoholu i nasilju sklona jedna jedina predavačica je i danas nedotaknuta nego usmenom objedom za svoje jarosne ispade nad učenicima , najčešće blagi i umjereni na svaki način , naši su učitelji i učiteljice imali jedan human topao pristup nastavi i općenito , pa i međusobno. Tijekom takve vjezbe sam i primjetio kako je jedan dio podruma škole zatvoren i mračan , time narastao u očima koje su zudjele otkriti nešto tajanstveno i onostrano , dozivjeti nešto zabranjeno i novo kuda se prodire s kineskom đepnom lampom i u tajnosti , lampom kupljenom u «Lovcu» , koja je time na granici igračke i oruzja kao i signalni pištolj . Tako sam provalio takav podni prozor na juznoj strani zdanja koje je svjedok mnogih vremena i nepoćudnosti kao što sam danas i ja koji ovo pišem u dobi od 41 godinu , kao magistar prava i poduzetnik , sa svim iskušenjima i blagodatima što ih takav zivot moze nositi. Paučina , mrak , razni nepoznati predmeti , ali i dvije hermetički zatvorene više posude nego prostorije s krevetom sa stezuljama , kartoteke , razlozi za osvrtanjem. Uistinu , dvojca su me pristojnih ljudi u kratko vrijeme iza toga ispitivali o mom istrazivanju , niti nasilno niti strogo, očito ljudi koji bez strasti ili nepotrebne grubosti pokušavaju ne zaplašeći nikoga otkriti tko je i zašto zagledao u nešto što je bilo skriveno. Kako su me prepoznali i kako se saznalo da sam upravo ja dolje švrljao...mozda spekulativnom metodom isprva a kasnije lako. Tajanstven je izraz lica imao i moj sugovornik 1988. u Gundulićevoj 28. Pokojni Vladimir Deutsch , senior evangeličkih vjernika i moj drag sugovornik i zivotni suputnik u jednom vremenu upoznao me sa jednim svojim poznanikom i vjernikom , starim i gojaznim njemcem koji je u vrijeme svjetskog rata obnašao ulogu sluzbenika one sluzbe za koju je Himmler rekao kako joj je pripala uloga ispisati neispisan list slave. Upečatljivo je bilo kako je tresući se od starosti i zivotnog umora , stari gestapovac glavom titrao lijevo desno a ne gore dolje kako je uobičajeno.I njegov je izraz lica u tom razgovoru odmah otkrio kako je tema bolna i zabranjena . Nekadašnji je senior Popp strijeljan u dvorištu crkve, kasnije je tamo odrzavana i tjelovjezba za polaznike Partizanske gimnazije.
Ispada i iz tog razgovora kako je taj podrum korišten za nedolične stvari , nešto mozda i više nego je tortura i što su obje strane htjele zaboraviti. Jedna porazena koje više nije bilo ili se svatko pokušao odalečiti od eventualnog sudjelovanja u mogućim gadarijama, i druga koja je postala humanija i proizvela ljude za sva vremena. Bilo je i nedavnih pokušaja da se rasvijetli općenita uloga te zgrade dje je osloboditelje dočvojna bolnica porazenih , nešto kao ovčara , ali kako sam primjetio , nije bilo znatizelje da se rasvijetli što je bilo nego znatizelje da se na najbolji način potkrijepi neki svjetonazor ili stav koji je u glavama postojao i prije nego se uronilo u materiju koja je bila više sredstvo nego predmet interesa. Mislim da je danas kasno za objektivnu istinu. Kao i u drugim slučajevima i u drugim vremenima, toliko se lagalo i natezalo , silovalo činjenice i prešućivalo ....povijest zapravo i nije znanost, zaključujem. I cinično i oprezno gledam i znam – kako su u šumi Dotršćine vjerojatno kosti raznih zrtava , dovozenih mozda i istim kamionima , tako su i tu gotovo sigurno zgriješili svi koji su imali prilike. Šaptat će se na samrtnim posteljama, šušljetat će se uvijek pripito u noćima, tajne i prljavo rublje koje odlazi pod zemlju od kuda je i izniklo. Dolazit će novi ratovi , novi će ljudi biti u prilici i nuzdi s lanca pustiti nekako vječne demone straha i nasilja. Uvijek će se opravdavati svoji i objeđivati oni drugi , neće se vidjeti kako je to jedan te isti fenomen koji malo tinja pa plane pa opet odspava. Nekako srednjovjekovno nerazrijeđeno mučno zvuči i izgleda sve to. Jedna slika kako se neko vozilo zaustavilo , kako su neki ljudi izašli i odvezli neke jadne i skamenjene ljude u nepoznatom smijeru. U kojem se to poglavlju povijesne čitanke dogodilo , tko su ti ljudi bili , tko i kuda ih je odveo, neznam.
U doba kad sam bio znatizeljan osmoškolac a to su bile godine neposredno prije Titove smrti, dotaknuo sam jednu stranicu hrvatske povijesti koja je bila i ostala u mom razumijevanju naše povijesti više nego paradigmom načina kako se događaji zbivaju i prikazuju , kako se pokrivaju prašinom zaborava i kasnije otkrivaju po potrebi a svakako samo i sasvim s namjerom. Bio sam neuredno i prozdrljivo biće, na korak do čuda od djeteta po erudiciji i lakoći zaključivanja , istodobno površan i drzak. Imao sam o osobine koje donose samo nevolje i popularnost kod zena a nikako uspjeh i sreću. Kasnije , samo sam se teškom mukom koju su mi donjela iskušenja zivota , udaljio od gabarita koje taj kratak opis zadaje i ograničava.
Naša je osnovna škola bila vjezbaonicom Pedagoške akademije , smještena u Savskoj cesti, na nama su studenti polagali ispite vjezbajući kako će kasnije predavati svoje znanje djeci. Danas smo svi odrasli , njihovi profesori su mahom jako stari ili naseljavaju nebeske zbornice i hodnike nebeskih škola i akademija. Zdanje jedne umirujuće zute boje , sagrađeno 30-ih kao škola časnih sestara , za rata je to bila njemačka vojna bolnica , za zadnjega pak rata jedna od dviju zbornih mjesta 148 brigade , u početku V brigade TO , kasnije smo dobili oznake zbora narodne garde. Okolo je vanjskih zidova zrade bilo podnih prozora koji su pokazivali nama djeci kako se pod njima krije podrum , jak simbol potisnutog nesvjesnog sadrzaja , dijelom zabranjeno i nedopustivo svjedočanstvo u tami. Sa zadnje je strane bilo i sad je asfaltom prekriveno igralište za sportska nadmetanja i jedne stepenice prema zeljeznim vratima a kojih danas nema. Čak i tada , čak i ja koji sam doslovno i strasno dozivljavao stvarnost , osjećali smo da se vjezbe poput Ništa nas nesmije iznenaditi , zasnivaju na formi a ne sadrzaju. Mozda su se nastavnici krišom mogli lakše pohvatati u metezu , zvona su zvonila , plavile su se odore Civilne zaštite i drugih sluzbi , djeca su silazila u podrum ili se sakrivala pod klupama fingirajući da se time spašavaju od detonacija bombi koje baca neprijatelj.Bilo je to vrijeme kad su pioniri nosili crvenu petokraku na kapi titovki i hlače ili suknje od trapera , neko bastardno vrijeme u kojem se pokušalo dati komunističkom rezimu jedan eurokomunistički , jedan čak lennonovski štih i izgled. Represija je ostala u drugom planu , noću su se palila svjetla ako bi se imalo ruzne snove od u neprimjereno ranoj dobi prikazivanih filmova o brutalnosti porazenih u 2. sv. Ratu nad djecom i civilima. Alkoholu i nasilju sklona jedna jedina predavačica je i danas nedotaknuta nego usmenom objedom za svoje jarosne ispade nad učenicima , najčešće blagi i umjereni na svaki način , naši su učitelji i učiteljice imali jedan human topao pristup nastavi i općenito , pa i međusobno. Tijekom takve vjezbe sam i primjetio kako je jedan dio podruma škole zatvoren i mračan , time narastao u očima koje su zudjele otkriti nešto tajanstveno i onostrano , dozivjeti nešto zabranjeno i novo kuda se prodire s kineskom đepnom lampom i u tajnosti , lampom kupljenom u «Lovcu» , koja je time na granici igračke i oruzja kao i signalni pištolj . Tako sam provalio takav podni prozor na juznoj strani zdanja koje je svjedok mnogih vremena i nepoćudnosti kao što sam danas i ja koji ovo pišem u dobi od 41 godinu , kao magistar prava i poduzetnik , sa svim iskušenjima i blagodatima što ih takav zivot moze nositi. Paučina , mrak , razni nepoznati predmeti , ali i dvije hermetički zatvorene više posude nego prostorije s krevetom sa stezuljama , kartoteke , razlozi za osvrtanjem. Uistinu , dvojca su me pristojnih ljudi u kratko vrijeme iza toga ispitivali o mom istrazivanju , niti nasilno niti strogo, očito ljudi koji bez strasti ili nepotrebne grubosti pokušavaju ne zaplašeći nikoga otkriti tko je i zašto zagledao u nešto što je bilo skriveno. Kako su me prepoznali i kako se saznalo da sam upravo ja dolje švrljao...mozda spekulativnom metodom isprva a kasnije lako. Tajanstven je izraz lica imao i moj sugovornik 1988. u Gundulićevoj 28. Pokojni Vladimir Deutsch , senior evangeličkih vjernika i moj drag sugovornik i zivotni suputnik u jednom vremenu upoznao me sa jednim svojim poznanikom i vjernikom , starim i gojaznim njemcem koji je u vrijeme svjetskog rata obnašao ulogu sluzbenika one sluzbe za koju je Himmler rekao kako joj je pripala uloga ispisati neispisan list slave. Upečatljivo je bilo kako je tresući se od starosti i zivotnog umora , stari gestapovac glavom titrao lijevo desno a ne gore dolje kako je uobičajeno.I njegov je izraz lica u tom razgovoru odmah otkrio kako je tema bolna i zabranjena . Nekadašnji je senior Popp strijeljan u dvorištu crkve, kasnije je tamo odrzavana i tjelovjezba za polaznike Partizanske gimnazije.
Ispada i iz tog razgovora kako je taj podrum korišten za nedolične stvari , nešto mozda i više nego je tortura i što su obje strane htjele zaboraviti. Jedna porazena koje više nije bilo ili se svatko pokušao odalečiti od eventualnog sudjelovanja u mogućim gadarijama, i druga koja je postala humanija i proizvela ljude za sva vremena. Bilo je i nedavnih pokušaja da se rasvijetli općenita uloga te zgrade dje je osloboditelje dočvojna bolnica porazenih , nešto kao ovčara , ali kako sam primjetio , nije bilo znatizelje da se rasvijetli što je bilo nego znatizelje da se na najbolji način potkrijepi neki svjetonazor ili stav koji je u glavama postojao i prije nego se uronilo u materiju koja je bila više sredstvo nego predmet interesa. Mislim da je danas kasno za objektivnu istinu. Kao i u drugim slučajevima i u drugim vremenima, toliko se lagalo i natezalo , silovalo činjenice i prešućivalo ....povijest zapravo i nije znanost, zaključujem. I cinično i oprezno gledam i znam – kako su u šumi Dotršćine vjerojatno kosti raznih zrtava , dovozenih mozda i istim kamionima , tako su i tu gotovo sigurno zgriješili svi koji su imali prilike. Šaptat će se na samrtnim posteljama, šušljetat će se uvijek pripito u noćima, tajne i prljavo rublje koje odlazi pod zemlju od kuda je i izniklo. Dolazit će novi ratovi , novi će ljudi biti u prilici i nuzdi s lanca pustiti nekako vječne demone straha i nasilja. Uvijek će se opravdavati svoji i objeđivati oni drugi , neće se vidjeti kako je to jedan te isti fenomen koji malo tinja pa plane pa opet odspava. Nekako srednjovjekovno nerazrijeđeno mučno zvuči i izgleda sve to. Jedna slika kako se neko vozilo zaustavilo , kako su neki ljudi izašli i odvezli neke jadne i skamenjene ljude u nepoznatom smijeru. U kojem se to poglavlju povijesne čitanke dogodilo , tko su ti ljudi bili , tko i kuda ih je odveo, neznam.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
