Kad su se dijelili darovi , negdje u visinama gdje smo bili još samo gusta i mokra izmaglica koja će zamiješana blatom tek postati zivotom....kad su se dijelili i naprtnjače iskustava i oziljaka s kojima je duša tek zakoračila u svom ljepljivim od posteljice tijelom i skrivene vještine kojima će ako ih razvije , moći to biće izmaknuti potjeri ili nabaviti kruha i konačišta , mene je zapala sposobnost govoriti ljudima , osjećati njihove strahove i srljati bezglavo naprijed.
Sada negdje u srednjem dijelu te šumske staze zemaljskog zivota , sjeo sam na kamen i zapalio ljut duhan sjećanja i mislim o godinama koje su prošle. Kraj nogu mi se igraju vješte vjeverice i ja sam , videći da mi iz đepova kradu jutros ubrane lješnjake , ušao s njima u razgovor praveći se da ne vidim njihove lopovske pokrete. Pitaju me , što mi je do sada bilo najteze ljude uvjeriti. I kazem im iskreno- da su vrijedni i lijepi. Svaku će priču progutati napaćeno ljudsko srce , i svaku će zelju poslušati lako kao da je njihova , ali povjerovati da su vrijedni i lijepi to je najteze uvjeriti drugoga. Pa opet , tu je istinu i najljepše nametnuti , jer kako se svatko toliko boji o tome i govoriti , kad povjeruje čistog srca u tvoje riječi , steči ćeš nekoga tko je pomogao tebi koliko i ti njemu.