ponedjeljak, 15. lipnja 2009.

Kao da je iskoračio sa platna kojeg je slikao Delacroix ili Joshua Raynolds , problematičan a načitan osjećao se u svijetu kao razmazen momak u gostima kod tete na selu. Sjedio je u trenutku velike pogibelji u sred istočnjačkog svijeta središnjeg balkana kojem je , nemiran i dijelom sirov , i pripadao. Bušio je lulu i razmišljao o svojem polozaju kao da i nije njegov nego njemu dragog knjiškog lika koji je s nestrpljenjem očekivao vidjeti kako će se dalje snaći i okrenuti. Pisac ovih redova je bio taj lik i ovo su njegova sjećanja , jedno od stotine koja je odlučio napisati i podijeliti jer je bio dovoljno bojazljiv i dovoljno drzak da svašta dozivi a ne ostane negdje zatrpan lišćem i zaboravom. Ljudi su bili već umorni od očaja oko njega i čudno ludilo ih je zahvatilo poput groznice i visoke temperature , kad je strah već izgubio oblik straha i postao makabrističkom piruetom onih koji su bili sigurni da im neposredni budući dani nose tezak kao mokar kamen , miris i okus smrti. I gledao je , pisac ovih redaka kako se ogoljuje nagon i ekstatično se pojavljuje među ljudima koji su kroz glazbu i ples koketirali sa svojim krajem kradljivo se boreći da im ti dani budu ugodni i puni ugriza. Već za par dana , sjedeći na balvanu stotinu i koji kilometar daleko , opazio sam kako udaram prstima desne ruke ritam te glazbe kojom su ispraćali svoju sudbinu ti ljudi među kojima sam sjedio. Postalo mi oko srca tuzno i teško , svatim da moram ustati i potraziti si zabave

nedjelja, 14. lipnja 2009.

Na stolu moje studentske sobe , posuda s trešnjama...ubranih nedaleko , uz kolni prijelaz preko zeljezničke pruge koja me budila noću u mojim studentskim danima. Sjetim se tog vremena , dalekog i lijepog , kao i onda šume poslijepodnevni vjetri zagrebačkim krošnjama platana , šapuću one iste riječi kojima smo se tada bodrili i tješili. Boze...kako srce ne zaboravlja , uvijek iznova zadrhti isto kao u onim danima. Grassov Lumbur , očev balonac, tajne nikad ispričane nikome. Okus bijele kave izjutra kada smo se dizali i pješice od Jagićeve ulice kretali još uplašeni od vlastite hrabrosti i mučnog predosjećaja teških vremena o kojima smo umorni od čitanja pjesama uz cezarov vinjak i kroštule , šutili i osjećali ih . Kad bi noću priblizio svoju nogu njezinoj , tiho i u polusnu , htio sam reći – bude sve dobro , bude...
Bili smo lijepi. Gornjogradskim ulicama šetali poslije predavanja , u taverni pili čaj s rumom , pomagali drugima i oni nama. Znao sam donijeti prije zore , svezanj onih starih dinara koje bi zaradio istovarom cementa , kupio svjeze kifle , sakrio u ormar šal ili rukavice ...malo radi iznenađenja , malo iz treme jesam li pogodio boju i ukus. Bilo bi cijelo društvo navečer kod nas , razgovaralo o politici , o pravu , o filmu Psi od slame koji smo jučer u Kinoteci svi gledali , koračali odlučno poslije , mahali rukama . Još odjekuju naši glasovi oko tvornice duhana , smijeh jedne generacije koja se voljela, borila i strahovala.
Kad su se dijelili darovi , negdje u visinama gdje smo bili još samo gusta i mokra izmaglica koja će zamiješana blatom tek postati zivotom....kad su se dijelili i naprtnjače iskustava i oziljaka s kojima je duša tek zakoračila u svom ljepljivim od posteljice tijelom i skrivene vještine kojima će ako ih razvije , moći to biće izmaknuti potjeri ili nabaviti kruha i konačišta , mene je zapala sposobnost govoriti ljudima , osjećati njihove strahove i srljati bezglavo naprijed.
Sada negdje u srednjem dijelu te šumske staze zemaljskog zivota , sjeo sam na kamen i zapalio ljut duhan sjećanja i mislim o godinama koje su prošle. Kraj nogu mi se igraju vješte vjeverice i ja sam , videći da mi iz đepova kradu jutros ubrane lješnjake , ušao s njima u razgovor praveći se da ne vidim njihove lopovske pokrete. Pitaju me , što mi je do sada bilo najteze ljude uvjeriti. I kazem im iskreno- da su vrijedni i lijepi. Svaku će priču progutati napaćeno ljudsko srce , i svaku će zelju poslušati lako kao da je njihova , ali povjerovati da su vrijedni i lijepi to je najteze uvjeriti drugoga. Pa opet , tu je istinu i najljepše nametnuti , jer kako se svatko toliko boji o tome i govoriti , kad povjeruje čistog srca u tvoje riječi , steči ćeš nekoga tko je pomogao tebi koliko i ti njemu.
kad se na kraju dana legneš a strahovi i nemoći koje su te cijelim danom sustizale i grizle.....i znaš da te jutrom čekaju opet napojene i nahranjene i za korak brze. imaš li zelju da te noću pohode tvoji osobni čarobnjaci i sile , da ti sjede na prsima i crtaju po tijelu nepoznate simbole i znakove , da ti u uši pušu i šapću isparenja drevnih kotlova i da ti zilama puste jake borbene sluzi i otrove.
nek se pustiš drevnoj sili koju kriješ . i jutrom osvaneš blještav poput štita brutova. i nek zastaneš progonjen od sjenovitih ljudi i sjećanja koja te love i sputavaju i okreneš korak i tjeraš ti njih prema istoku.
taj tajnovit obrat , reci , prizeljkuješ li?
prizeljkuješ li da se kao uplašeni tusti golub , koji se svojega plahog srca srami i odriče....i da noću umreš takav i u groznici unutarnjeg puča rodiš se pravim sobom koji će u svijet izjahati jutrom i sve stjeove skršene podići , plod svoj umnoziti i gledati u oči svakom danu koji dolazi.
čekaš li lepet krila svojih pomagača, skrivene snage i mudrosti koje nosiš zakopane, čuješ li kako kroz hladne hodnike svojih aorti korača novi ti.
taj tajnovit obrat, reci mi , prizeljkuješ li?
i dok skriven iza teških vrata u znoju prestravljenog šutiš i grizeš usne dok teški konjanici prolaze na dva koraka do tebe , i oči zatvaraš nebi li nestao da te nevide , da uzmu što zele i prođu dalje...
dok se ulaguješ jakome , dok ples umiljat plešeš u nemoći da bi se svidio....a u tebi je nezaustavljiv šapat tvoga srca- nisi ziv, samo se bojiš. i dok da zli nevidi . uzdahneš naglo u ponizenju i muci...u prvom koraku koji je tvoj strašan plan. hoćeš li noću ući pod truo dašćan pod svoga srca , u podrum pun kala i smrada , uzeti duboko u svome gnoju ono što je tvoje i što ti pripada , sjekiru koju nemozeš ni podići.
sanjaš li takav obrat, dragi , reci mi?
vidiš li na ulici zenu kojoj su urezali znak na čelo , kojoj se svjetina smije i grudi njezine već trule od bolesti gledaju i pse divlji kojoj prilaze , uz smijeh pomaman....i njeno je ime u tvojoj knjizi zapisano , koje će te spasiti. tišina će biti , samo će krv šumiti kad ju podigneš i smijeh njezin podrugljiv kad prekineš poljupcem , kad progovori zena pred kojom će svatko šutjeti.
i oni koji su se smijali neće se smijati više nikada. jer je nikad izgovorenim jezikom ona rekla riječi koje će te ubiti i roditi. i pod mostom ćeš uz nju zaspati i probuditi se uz dječaka šutljivog glečerskih očiju ...u strahu što si odabran. jedan ćeš zaspati , drugi se probuditi.
sanjaš li , znaš li da te čeka takav obrat , prizeljkuješ li?
kad neprepoznat prosjak bude nogom odgurnut pod stolom silnih i kad kalez bude uzdignut i prošeta pred svakim jasan znamen smrti. kad krčmar jedar i mlad zadnji istrči za sobom bacivši luč da mjesto ukleto proguta plamen i zaborav , kad u obliznjoj šumi zaspeš na kiši sam.....kad se kočije gospodara tame zaustave nad rupom koja je tvoj jedini dom i zaspeš opet mokar i slab....kad čuješ patuljke šepave kako ti dolaze i vuku te u svoj svijet , mrmor njihov kad ti počne ulaziti u kičmu i čeljusti , riječi tajne davno izgovorene , dok si samo magla bio na obali dunava.
i kad se jutrom probudiš a ptice ti se javljaju jer jezik njihov razumiješ. kad med budeš naučio krasti i opet među ljude budeš ulazio ...krao , plesao....uzimao.
reci mi , to jutro osječaš li, taj obrat prizeljkuješ li?
kad zemlja bude okovana ledom sedam lakata u dubinu a more bude bijelo kao mramor ....kad psolave zvijeri budu samo njima znanim zvukom opčinile sve što nazivahu ljudskim , kad budu tumarale svijetom umorne kolone s četiri kraja svijeta...
kad svi krstaši budu prevrnuti i kad zazeleni trava nad rakama svih koji su se opirali njihovim opojnim zvucima . i kad vidiš da ti vlastite ruke trnu i natiču , da je gotovo , da si samo jedna opeklina i sjena koja drhti i tiho plače. ako sretneš starca dovoljno ludog da nečuje , dovoljno slijepog da nevidi , hoćeš li mu povjerovati? hoćeš li kad više nebude niti dana niti noći , nego samo nebo koje klizi očima kao tiha sukrvica, hoćeš li zaplakati i zaspati. hoćeš se u oči njegove zagledati i ljubiti ih? hoćeš li se, kao zadnji dah ljeta čovječjeg , opet jutrom čovjekom probuditi i gol ustati.
hoćeš li gol hodati i pjevati selima , mrtve dizati i sjene nekad ljudske vraćati na sunce, zloga iznenaditi , uplašen što si od sile odabran , što su se na tebi zatvorili kutevi kristala koji trepću u drugom kraju galaksije...hoćeš li ustati?
taj obrat, jedini , prizeljkuješ li?
kad vidiš kako se gavrani pijani od krvi ruše na zemlju i tanki listovi dima uzdizu spaljenih sela iz kojih jauk dopire i uzdisanje...kad se svaki izvor vode zatruje i svaki treptaj očiju kada skrije ruzan san.
kad pod zemlju budeš bjezao i spoticao se , dublje nego si ikad išao i preskakivao jadne i ostavljene, reci mi ....hoćeš li pred oltarom prevrnutim pasti ničice i prste hladne i slinave gurati uprocjepe između dva kamena, traziti poput nedonošćeta odbačenog da te netko uzme i zgrije? hoćeš li svjetlost toplu i blagu primiti kad više nebude na zemlji svjetlosti , hoćeš li joj povjerovati.
hoćeš se jarostan s jutrom istim putem vraćati zemlji svojoj blatnjavoj , bića zla što se dtrahom ljudskim hrane i zvizde , hoćeš li tjerati , rezanje koje dopire iz plamena hoćeš li , blag i nasmješen krotiti? jeli se to svakim danom predosjeća , jeli se stalno isti akord u tišini večeri ponavlja koji je predskazanje? a ti ćeš stranice knjige mrkih korica treskom zatvoriti , očima zapaliti.
a taj dan , dobri moj , osjećaš li?

ponedjeljak, 8. lipnja 2009.

Ludilo sunca


Kako šećer proključa u zrnima grozđa , svojom kardučijevskom , dionizijskom snagom....kako se na papak digne satir u pomamnom trku za siringom , i sam gonjen od potjere ljudi , to je naša zivotna snaga , onih koji su taknuti zezlom strahovite energije sunca. Seksualna tek na prvi pogled , jedna zestina koja zeze i pali intenzitetom i mirisom jarca . biokovo , miris borove smole i okus znoja. Strast i pripadanje , jak oganj koji stremi nebu. Pucanje krijesova , pogledi koji huče poput potoka , zile koje udaraju uz divalj ples. Dize se i jezi u leđima, stvarnost se mijenja u sliku poput kaleidoskopa , mirisi i boje ravno ulaze pod čelo. Ničega nema , samo energija koja preuzima sve , skok preko kamena koji potvrđuje da nema zapreka ovoj sili u čijem je plamenu moje tijelo samo odbjegla iskra. Sve je uskipjelo i nadohvat , nema misli , nema prerade , čist šečer, krv i kretanje. Ritam kojim svemir pulsira kao i ja , asinhrono i sumanuto. Čujem u daleke dijelove planine, ljudske glasove ne razumijem , samo im vidim namjere , sve je binarno i jasno. Sve se vrti. Pod slapom sam sunčane sile.

utorak, 2. lipnja 2009.

ogromnih očiju lutao sam u svom djetinjstvu škripavim hodnicima gliptoteke u zagrebu , bez daha gledao u mramoru opredmećena najdublja sjećanja našeg svijeta , prozivljavao ih osobno i dramatično. Svojim sam rukama pokušavao osloboditi sinove kralja laokonta od smrtonosnih zagrljaja zmija i mjerio hrabrost gledajući netremice u lice gorgone meduze, govorio s glasnikom kojeg je lisip ulovio u trenutku kad kreće u svoju utrku s vremenom koje je nemoguće pobijediti. Jedna fascinacija kamenom traje cijeli zivot , ponajprije jer je vječan i besmrtan. Bio sam talac ogromne znatizelje koja me obuzela dok sam još bio tek dio nekog oblaka mliječnog svjetla odakle nas neka stvoriteljska ruka oblikuje i miješa s blatom , baca na zemlju u susret bezbrojnim iskušenjima onog kratkog vremena koje provodimo na zemlji pod imenom i u okolnostima koje kao da su nam kockom dodijeljene. Iza koprena koje nas dijele od dalekih godina prošlog , kao nizom bljeskova udaljenim , čuje se šapat tako blizu. Jasno je da je između danas i onih vremena samo voda , tiha rijeka koja drijema pod maglom i tako je tiha da se dovoljno zagledati i ćuti što se preko nje zbiva , mozda i zatrčati se i stvoriti se i tamo , bar na jutro ili dva. Tako me prati taj osjećaj , cijeli zivot. Čini mi se da je ovaj dan tako organski srođen sa onim što je u shvaćanju svijeta kakav je na zidovima učionica naših školskih dana tumačila traka vremena , lazući kako vrijeme teče trenutak po trenutak , kao sat. Pitam se , zašto ga uopće mjerimo , navijamo satove kako bi se po njima ravnali i pokoravali ograničenjima koja smo iz straha sebi nametnuli. Na brezuljku s imenom svetog petra nad morem , napušteno groblje. Legao bi u sunčano poslijepodne , zatvorio oči i uz mahnit pjev cvrčaka osluškivao tko je tamo i što mi zeli povjeriti i reći , za svaku sliku koju bi vidio , znao da je istodobno i sjećanje i predskazanje , dio jedne tekuće podzemne struje do koje je samo korak. Pa i najmanje , ali svi imamo ulogu u zivotu svakog od nas. Zato slušajmo jedan drugoga , sigurno postoji razlog .

ponedjeljak, 1. lipnja 2009.

FANTAZMAGORIJA SREDNJE EUROPE



Kad sam u griješno doba svoje mladosti lutao beskrajnim ravnicama s obje strane granice na Dravi , nebo bi bilo teško i ljepljivo , boje ilovače. Bach , osjećaj smrtnosti svijeta, breugelovske stvarnosti koja bi kad bi sijevnulo u daljini bila tako bezvremena da se činilo da su i hapsburška i još starija doba na dohvat ruke. Mađarski seljak koji u čizmama silazi s blatnog puta , visok i bradat , pogrbljen u tridesetima. Miris zemlje, bezosjećajne i plodne , koja isparava tople kapi kiše . Miris znoja , suton , promicanje stabala uz cestu. Tu su se kršile bezbrojne vojske, ispod tri zamaha krampom je nečija kost ili kaciga , tih šapat kojim mrtvi progovaraju , psuju na mnogim jezicima svoju tešku kob. U šumarcima trunu kola i plugovi , skršene ruke nečijih mladosti . Stoljećima su se ove šume , močvare i pustopoljine zalijevala krvlju bezimenih. I sve je tako svjeze, tako iznova , tako u buduće zapisano. Odavna su plemena sa četiri strane svijeta počela dolaziti u ove prostore , slijevala se u veliki alkemijski kotao koji stalno ključa splonošću i umiranjem , mrmorila , vukla Cigane sa sobom , krunila vladare i rušila carstva i kretala u pohode. Europa. Teška riječ koja je mirisna na strah i strast , dvije strane dukata koje sačinjavaju njezin duh.
Magleno jutro u praškoj ulici , glasni koračaji koji nose vijest o ratu , kolporteri izvikuju naslove , vlakovi škripe pod teškim teretima ljudi koji odlaze. Promiču zlokobne grane vrba uz prugu , kao zlikovački prsti sotone. Oči koje gledaju u daljinu , ruke koje guzvaju pisma i gutanje suza. Uvijek iznova. Peroni , jedni te isti obrisi zeljezničkih postaja balatonskih gradića. Slavonske ravni , svatovi , oproštaji. Tisućljeće traje jedan te isti rondo , sukrvica , strasni ugrizi u sijenu , prolasci . Osijek , rat. Sve isto. Plava opeka na luteranskoj crkvi u Jegerovoj ulici , šapat u noći – tuku po cijeloj širini. Drava sluša kako trče na most. Tu nebo ljubi zemlju judinim poljupcem , prokazuje . I oprašta.