neznam koliko ću biti dorastao postaviti pitanje, no je svakako smisleno ali mi nedostaje riječi.

probat ću osobno.

kakav sam život vodio, primjećujem jednu jedinu posljedicu toga što je u njemu bilo puno više ali baš svake dramatike nego u životu prosječnog čovjeka. i zime i udobnosti i pogibelji i konfrontacija i savezništava, sve u jednom sasvim solidnm intenzitetu ali ne dovoljnom da me nestane s lica zemlje, očito. ima se i godina takvih iskušenja, uspona i padova, skupih butelja i prebrojavanja zadnjih par novčanica. ajde, sad sam u nekakvom solidnom trenutku materijalno a emocionalno valjda isto, ali nije istina da nema neprijatelja koji aktivno gledaju kako bi me maknuli sa svog puta poslovno a privatno ništa zamjetno. ali svakako i privatno isto osjećam i stalno hinim da mi je o glavu neko mišljenje ili reakcija a nije.

postalo mi je malo važno.

istodobno je to posljedica i zrelosti i razvoja za kakvom čezne svaki čitač jungovih knjiga iz kvartovske knjižnice. postupci su mi ozbilni, lako i planem, napravim što većina samo govoi da će učiniti bilo da je to konstruktivn ili na oko destruktivno. ali m je sve manje osjećaj da ovisim tome. osjećam kako sam sve spremniji na svaki ishod a i manje mi znači. imao sam nekih konfrontacija koje bi većini bile događaj života, meni ne znače puno iako ne dvojim ući u mnogi postupak koji može iskrsnuti.

postalo mi je čudno, čak me malo i sram pred samim sobom, što mi ne znači previše više ništa. istodobno se osjetim zreo i jak a istodobno i invalidno i tupo.

tako otprilike. zanima me, jeli ima netko od vas tko primjećuje kod sebe slično.

znam, nisam glup, ako netko nešto i odgovori bit će to baljezgarije i poruga iz perspektive strastvenom samoćom ili neprihvaćenošću vođenih vas, možda neka reakcija nekoga tko je za udobnost stalnosti žrtvovao nešto pa odgovara da ne razumije a upakirano u neda ukraden glupa objašnjenja. opet, možda netko ipak nešto kaže. na ove ostale naravno da se ne ljutim. iako bi ušao u raspravu uživo duboko intenzivno i prijetvorno da mi je važno.
na jedan se čudan način osjećam "kod kuće", u svakoj stuaciji, što se god dogodilo lako se priviknem i počnem djelovati ali ne s nekim naporom ili dubokom strašću, iako može tako djelovati izvana. eckhartovski sam zadovljan bez obzira na oblik u kojem participiram ali ne zadovoljan razdragano i vremenito nego bezvremenski tiho i toplo. straha već odavno nema, tuge...pa neke blage i očinske tuge ima stalno ali i radosti. nema ovisnosti o ishodima a činim za ishode svašta, svom snagom a dok kao da veći dio mene sjedi u publici i drijema.kad nešto "mora biti napravljeno", znam da ne mora i napravim to relativno lako iako to izvana izgleda kao da sam se jako angažirao jer jesam ali neosobno i s rezervom. gledam neke koji mi se suprotstavljaju, vidim par poteza unaprijed ili često par mogućnosti, sjećam se poput lessie koja se igra s djetetom a budu to odrasli ljudi, neki mrki i navodno opasni ili ljute žene ili mudri gazde. sve nekako predvidljivo u jednoj šumi koja je osvjetljena.
skoro bi požalio. skoro bi rekao- da mi je biti ovisan i iskreno angažiran kao davno i kao većina. ali se sjetim kako sam bolno izgarao za ishodom a već dugo ne nego kao da me rijeka nosi koja je moj život, jedna škola koju je, valjda bog, uplatio za mene, samo mislim što mi to nosi i ja drugima, a ne što će biti. bit će no što mora a linearn gledano će izgledati da je to učinila moja volja koja je obično najača na šahovskoj ploči a ja znam da je ona fikcija nego da zapravo samo tako mora biti a ja ću to odraditi.
nema ogorčenja, nema mržnje ili samoće. nema iskrene osude drugih, samo jedna tiha naklonost prema svima jer znam da čine što moraju kao i ja iako znam to jasnije od većine.želim svima dobro, tiho i bez strasti, i onima koje mičem sa puta, mijenjam im živote naoko na bolje ili lošije ali mimo njihove volje koje zapravo nema nego jedno batrganje samih protiv sebe. često moram sakrivati izraz lica i namjerno se praviti ljut ili oduševljen da nebi izgledao poput lika razapetog sa bizantskih ikona, blag i zadovoljan, a upravo nekome radim ili priopćavam nešto što ruši ili uzdiže jakom bojom premazane snove njegove.
pitam se kuda će taj skriven mir dovesti. ako u psihijatarsku ustanovu kako bi moj dragi esco vjerojatno prognozirao ili negdje drugdje, neznam. ali kako god bude, moj dajmon je samnom i meni će biti dobro kao što je i dobrom vojaku švejku svuda dobro. ako bi me tamo i zatvorili, vjerojatno bi pobjegao pa ni onda bi opet vrijeme kao fiktivno sad teklo i dalje kao i na zaratustrinom trgu gdje sam se rodio. spreman sam na svaki ishod svega, očekujem ga s onim zanimanjem kao da gledam posuđen film.