i uhvatim taj dah....

Kome je život dao da nauči gorku sol zemlje, dovoljno je da se osvrne i zagleda...vidjet će odgovore na pitanja davno postavljena, mnogo puta krivo odgovorena. U drevnim maglama se vuku bića i riječi nikad na glas izgovorene. Dok su rane cvjetale sjećanja duše moje trpke, izmučene...trave su već rasle koje će ih liječiti. Sve se istodobno dogodilo, prijatelji i u svakoj sjeni što je sutonom promakla među starim višnjama već su bila sva proljeća koja mislimo da ih tek sjećamo...a zapravo su sjala i kad su noge teške poput ilovače koračale na zapad progonjene. Uhvatim taj dah.....mirisni trenutak koji je bio u svim zimama. I uvijek će biti.