danas mi je pristigao glas od jednog od najvaznijih ljudi u mom zivotu. jedan od proroka moje slika jedne mitteleuropske fantazije, pomalo herojske i nevjerojatno romanticne, jedne pomalo tragicne strasti i melankolije zapada..kao da crvene sjene prosinackih breza isisuju stihove koje smo zajedno pisali. drhtim jer svices, jelenski daleka....nasi sati koje smo proveli zatrpani valjevskim snijegom sredinom osamdesetih kada smo vjerovali kako su dramaticni dani nasih zivota prevagnuli u proslost. danas je drzavni odvjetnik u gradu na sjeveru, glas koji mi se nakon rata obratio...sam bio preprican da si ziv.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.

jedan zivot

ovi su dani poput gorske rijeke u kojoj se zrcali tisucu boja mog unutarnjeg svijeta. kad sam vec mislio da me voda donijela u ravnicu, sporu i plodnu, sve se promijenilo stubokom i naglo, vec sam sve vidio i dozivio, sve vjetrove vec je osjetilo moje vec vremenom dotaknuto tijelo. naucio na zivot u kojem je sve otvoreno i neizvjesno, zivot u kojem sam naucio biti jak i siguran, misli sam da su moji dani zastali. zivim od snage i ljepote, ljudi placaju da im stvorim zivot kakav su sanjali. moram biti kreativan i odlucan za druge, ulaziti u situacije koje porucuju da je sve moguce. bahato sam pomislio da sam vladar svijeta koji poznam, a nisam. sto mi je baceno na put, neznam. zatekao sam se , zbunjen. sagradit cu cudo pred ocima kroz koje vidim sam sebe.