četvrtak, 11. studenoga 2010.

Poput strijele nasumično odapete od strane maloumnog ali svetog otočkog redikula, jurimo kroz vrijeme i zamišljamo da imamo volju. Nemamo. Promiču vrhovi čempresa slikani jarkim bojama, galebovi krici prate nas i oni s nama plaču i smiju se....mrtvi progovaraju kroz te zvukove, kroz naše oči koje netremice gledaju nemušto i gladno poput prvih arijevaca. Pričinjaju nam se lijeni koraci koji vuku teška kola žita i hmelja...u daljini vidimo sela koja smo sami zapalili, u kojima ćemo i skončati i rađati se. Kaos koji ne šuti. Asinhroni zvuci siringa i vjetra koji razgoni požare. Smola. Jedan neprestan huk...mora, vjetra i ponovnog buđenja. Neumoran bubanj života.

Nema komentara:

Objavi komentar