Gle, vidim starog čovjeka za glasovirom, nemirnih prstiju, kao niježno ali isprekidano svira. Iza njega je kamen zid i prozor u njemu, kroz koji se vide daleke močvare iza kojih zalazi tiho sunce. On me na čas pogleda i nastavi sa sklopljenim vjeđama preludirati tečno i široko ali uz vidljive greške. Usne su njegove svjedočanstvo da je jedan kraj blizu, iza kojeg će se nastaviti slijed slika koje se izmjenjuju kao u počecima fascinacije čovjeka pokretnim svijetom imaginacije. Jak miris narančine kore i gorak okus pod jezikom...pogledam kroz prozor i vidim da su sjene te daleke slike boje narančine kore i da čovjeka nema nego da je njegova silueta tek obris lokve na seoskom putu kojim sam nekad koračao kući. I da su predamnom boje drveta starih seoskih kuća, glasovi na stranom jeziku koji mi je poznat i gorak...da sam progledao. Da nema više mijena nego da vidim sve.