Na stolu moje studentske sobe , posuda s trešnjama...ubranih nedaleko , uz kolni prijelaz preko zeljezničke pruge koja me budila noću u mojim studentskim danima. Sjetim se tog vremena , dalekog i lijepog , kao i onda šume poslijepodnevni vjetri zagrebačkim krošnjama platana , šapuću one iste riječi kojima smo se tada bodrili i tješili. Boze...kako srce ne zaboravlja , uvijek iznova zadrhti isto kao u onim danima. Grassov Lumbur , očev balonac, tajne nikad ispričane nikome. Okus bijele kave izjutra kada smo se dizali i pješice od Jagićeve ulice kretali još uplašeni od vlastite hrabrosti i mučnog predosjećaja teških vremena o kojima smo umorni od čitanja pjesama uz cezarov vinjak i kroštule , šutili i osjećali ih . Kad bi noću priblizio svoju nogu njezinoj , tiho i u polusnu , htio sam reći – bude sve dobro , bude...
Bili smo lijepi. Gornjogradskim ulicama šetali poslije predavanja , u taverni pili čaj s rumom , pomagali drugima i oni nama. Znao sam donijeti prije zore , svezanj onih starih dinara koje bi zaradio istovarom cementa , kupio svjeze kifle , sakrio u ormar šal ili rukavice ...malo radi iznenađenja , malo iz treme jesam li pogodio boju i ukus. Bilo bi cijelo društvo navečer kod nas , razgovaralo o politici , o pravu , o filmu Psi od slame koji smo jučer u Kinoteci svi gledali , koračali odlučno poslije , mahali rukama . Još odjekuju naši glasovi oko tvornice duhana , smijeh jedne generacije koja se voljela, borila i strahovala.
nedjelja, 14. lipnja 2009.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar