FANTAZMAGORIJA SREDNJE EUROPE



Kad sam u griješno doba svoje mladosti lutao beskrajnim ravnicama s obje strane granice na Dravi , nebo bi bilo teško i ljepljivo , boje ilovače. Bach , osjećaj smrtnosti svijeta, breugelovske stvarnosti koja bi kad bi sijevnulo u daljini bila tako bezvremena da se činilo da su i hapsburška i još starija doba na dohvat ruke. Mađarski seljak koji u čizmama silazi s blatnog puta , visok i bradat , pogrbljen u tridesetima. Miris zemlje, bezosjećajne i plodne , koja isparava tople kapi kiše . Miris znoja , suton , promicanje stabala uz cestu. Tu su se kršile bezbrojne vojske, ispod tri zamaha krampom je nečija kost ili kaciga , tih šapat kojim mrtvi progovaraju , psuju na mnogim jezicima svoju tešku kob. U šumarcima trunu kola i plugovi , skršene ruke nečijih mladosti . Stoljećima su se ove šume , močvare i pustopoljine zalijevala krvlju bezimenih. I sve je tako svjeze, tako iznova , tako u buduće zapisano. Odavna su plemena sa četiri strane svijeta počela dolaziti u ove prostore , slijevala se u veliki alkemijski kotao koji stalno ključa splonošću i umiranjem , mrmorila , vukla Cigane sa sobom , krunila vladare i rušila carstva i kretala u pohode. Europa. Teška riječ koja je mirisna na strah i strast , dvije strane dukata koje sačinjavaju njezin duh.
Magleno jutro u praškoj ulici , glasni koračaji koji nose vijest o ratu , kolporteri izvikuju naslove , vlakovi škripe pod teškim teretima ljudi koji odlaze. Promiču zlokobne grane vrba uz prugu , kao zlikovački prsti sotone. Oči koje gledaju u daljinu , ruke koje guzvaju pisma i gutanje suza. Uvijek iznova. Peroni , jedni te isti obrisi zeljezničkih postaja balatonskih gradića. Slavonske ravni , svatovi , oproštaji. Tisućljeće traje jedan te isti rondo , sukrvica , strasni ugrizi u sijenu , prolasci . Osijek , rat. Sve isto. Plava opeka na luteranskoj crkvi u Jegerovoj ulici , šapat u noći – tuku po cijeloj širini. Drava sluša kako trče na most. Tu nebo ljubi zemlju judinim poljupcem , prokazuje . I oprašta.