POVJERENJE I VJERA U BOGA



Vjeru dozivljavam kao posve iskustvenu unutarnju kategoriju , i siguran sam u egzistenciju boga i spasiteljsku kristovu misiju. Razlozi te sigurnosti koju osjećam u sebi nisu došli niti učenjem niti bilo kojim autoritetom niti kroz bilo koju zemaljsku organizaciju kako se god ona predstavljala ili kakvim se god biblijskim ovlastima predstavljala. Neznam koji je razlog tome, ali vjerojatno je to zato jer bi morao imati strahovito jaku osudu u sebi za mnogo pogrešaka i bahatosti koje su mi vidljive u ime tih ovlasti , previše nelogičnosti . vjerujem i da je to zbog toga što ne vjerujem da ako je jedan sin završio arhitekturu i ako ima svoj ured , da on govori u ime sebe samoga i svog ureda a da ako je netko diplomirao teologiju i zaredio se da on govori s bozanskim autoritetom i da je suprotstavljanje njemu i suprotstavljanje stvoritelju. Sumnjam da netko iskreno vjeruje u to , sumnjam onom dječjom logikom kojom sam sumnjao da su ukipljeni likovi u kući cvijeća jednako ukipljeni i kad nema posjetitelja. A ne vjerujem i zato jer kad bi vjerovao u te ovlasti koje je navodno bog dao crkvi , i to jednoj jedinoj , što bi onda oni odlomci iz apokalipse koji govore o stanju u crkvama zvučali zastrašujuće za one njene duznosnike koji su samom svojom ljudskom prirodom podbacili standardu sluzbe kakav bi takva ovlast zahtjevala. Ananija se zvao onaj nesretnik iz djela apostolskih.....nađite i pročitajte.
Nekoliko puta u pogibelji , bez razmišljanja znao sam da moram pozvati u pomoć krista , i jesam. I svaka od tih situacija je završila za mene povoljno i bio sam spašen. Meni ne treba većih dokaza da je krist bozanstvo i spasitelj.

U djelima sakralne arhitekture ili umjetnosti sa sakralnim motivima vidio sam dosta puta da su prozeti istom vjerom. i opet sam znao da sam u pravu. Toliko puta se suočim s ljudskim poštenjem i savršenstvom čovjeka kao razvojnim vrhuncem evolucije i znam da je sama evolucija činjenica koja je plod bozje kreacije. Nemoguće je da maksim fedotov violinu svira tako virtuozno a da u ishodištu zivota nije sam bog. Kad mjesec srebrom optoči površinu kvarnerskog mora znam da je bog stvoio i mene i more i hrvatsku u kojoj svjedočim toj ljepoti i snazi. Nemoguće da kad vidim nesreću , ne vidim i iskušenja koja je jahve stavio na put svom narodu i iskušenja kojima je pasionski krist kušan i pobijedio. Često mi kroz glavu prostruje stihovi i izreke biblijskog teksta. Jednom davno u jednoj noći koja je gorjela kao dan...a u osjeku je to bilo , bio sam u rupi kraj koje su nastajale nedaleko i svuda oko mene iste takve rupe , orale su haubičke granate od naselja jug II pa kroz cijelo područje , i riječi psalmiste davida su mi bile u mislima . pozelio sam zivot i spas, pozelio sam jutro koje će se nastaviti nakon noći. I trazio sam od boga da tako bude , zvao sam ga kriste- zvijezdo zore. Znao sam i da bi trebao reći i – ali ne kako je hoću , nego kako ti hoćeš , ali nisam mogao i to sam priznao i sebi i njemu. Kao rukom odnešen strah , jedan mir koji me uplašio kao što je proroka ezekijela uplašila neposredna objava. Shvatio sam da je to ishodišna sila svemira i da sam jedan beznačajan atom tog svemira ali u kojemu je cijeli taj svemir sadrzan. I kako je krist uistinu tu i samnom i kako će se dogoditi samo i sasvim ono što on pozeli , i to me ispunilo srećom što vidim da ne ovisi o meni niti o onim nesretnicima koji pucaju i među kojima je bilo i hrvata i razne druge djece koje je vihor razaranja doveo u situaciju da pucaju na grad , naseljen i neduzan , iz haubica 155 mm , jedan je posluzuje ovako a drugi onako i eto...oni pucaju , broje dane kad će vidjeti svoje bliznje , ja lezim u rupi poput zohara , nečija duša već leti gore u nebo . mora biti nešto što je iznad ovog pucanja i plamena. A sad vidim da je i ta noć kao i neka provedena u ribolovu ili bilo koja druga , dio jedne iste škole i puta kojemu netko pokušava doći do mene da bi ja postao svjestan cjeline kojoj sam se ćutio samo dio.