četvrtak, 21. svibnja 2009.

PORAZENOM , POKORENOM , ČAST JE UZIVAT MIR


To je stih iz zanimljivog mjesta Carmine burane, jednog almanaha razmišljanja jednoga doba koje još uvijek traje , vremenitog doba srednjega vijeka kad je tako očita bila ona biblijska mudrost – što je čovjek , danas ljiljan u polju a sutra suha trava što se u peć baca. I uistinu , što je taj čovjek ako je vezan uz sadašnjost , a to znači uz nagon kako ga dozivljavamo površinski i sa strašću.
Nagon je vječan , u nama udaraju oni isti bubnjevi koji udaraju u svakom biću u svakom vremenu. Nekad plaho , u strahu pod kamenom odkuda gledamo svijet kad bi radje da nas nema, nekad prpošno kao kad se ustremimo na neki cilj kao na svoju poslovnu ili osobnu lovinu. A nekad poput rijeke koja se vuče panonskim prostranstvima dok tromi somovi drijemaju na njezinu dnu. Opet , ponekad u enkoj ekstazi naonske ekspresije postanemo načas svjesni kako je taj trenutak nagonske energije tako neodvojiv od svakoga vremena i time nije niti smrtan niti posve osoban. Osjetimo onu zajedničku potku koja se provlači ispod svakog zivota , mozda skriveni od ljetne oluje i zagledani u oči vajmarske doge. Taj je nagon motor i gorivo jedne razune zivljenja , one u kojoj počinje , traje i prestaje tajna straha od smrti. Onaj čas kad svijet dozivimo nadindividualno , taj strah prestaje jer je besmislen. Zato ne vjerujem u mudrost i znanje koje je knjiško kao ni u ono koje se izvodi iz iskustva zasnovanom na nagonskom vrhuncu u kojem se u zavjetrini trenutka osjećamo u naponu i snazi. Zelim postići eckhartovski mir i u košmaru i u agoniji i u snu , kad će dio mene biti odvojen od nadrisadašnjosti , prepušten čarobnoj spoznaji da sam samo dio cjeline i time cjelina cijela kroz koju se prostirem.

Nema komentara:

Objavi komentar