imago christi

IMAGO CHRISTI



Ljudi razapeti strahom i puntarskim buntom . Cestom se kroz šumu vuče autobus pun unezvjerenih ljudi. Oni su ljuti i ustrašeni , jadni i krotki istodobno , vuku u sebi brojne svjetove vlastitog temperamenta i naslijeđa, obiteljske drame i topline , pretpostavke i manipulacije , nadanja i sjećanja, plaho i zivo srce Hrvata. Svatko od njih misli svoje , naglas govori o ratu koji je započeo nepriznat i tih , kunu se kako će se osvetiti onima koji su pobjegli i kalkuliraju kako bi prezivjeli , nevjeruju nikom. Među njima sjedim i mislim , promiče grmlje i krošnje drveća, misli bi rađe zamrle a nemogu. Krleza. Njegov svijet se pokrenuo u mom zivotu ali i ne samo njegov , i guslarski zvuk Vrgorca bruji u zilama , mnogi nepriznati snovi se ostvaruju , okamine duha stare tisućljeća. Stećci pred samostanom u Makarskoj šapuću , svjetlosti se lome i sudaraju u zilama . Streljiva još nema , samo odore , maskirne odore koje djeluju ispred vremena koje smo naučili zivjeti , jedna je ruka načinila hrvatski grb na spoju okvira moje automatske puške. Prvo je polje bijelo , zešće je i opasnije, djeluje odlučnije , nezavisnije. Istodobno sumnja, zavist i strah. Mislim na mrtve , dozivam ih.
Kosti koje su ostale prije par desetljeća , onih koji su ubijali i bili ubijani. I sjetim se kako je u jednom časopisu bila prekrasna slika one skulpture Pieta , koju je najveći među kiparima načinio i koju sam u jednoj ruskoj knjizi o anatomiji vidio gdje su kristove noge u krilu majke djelovale zive i istinite. U pozadini je bio skerletni plašt. Rim. Branimo li mi civilizaciju od Istoka, od plemena koje nas napadaju i mrze. Negdje blizu su direktor poduzeća «Zlatibor» iz Uzica s kojim ću o tome govoriti 2006. ali ja to neznam , samo vidim beskrajne šume koje promiču .

Jak miris znoja punog straha , palezi i slatkast miris koji je duboko odbojan i poznat. Naboji ispaljeni u prazno , samo zastrašuju. Zvuci ratnog vremena . Mađarske karte udaraju po stolu , zvizde granate koje pristizu , otvaraju se limenke. Kune se puno. Krišom , iza zida se pritišćem metkom u desnu stranu prsiju. Mislim kako mora biti kad pogodi. Sigurno nije strašno. Mislim , pa i oni su ljudi , sigurno se i oni nas boje. Sanjam kako bjezim u zemlju , po stepenicama koje vode u sigurnu majčinsku dubinu zemlje. Ususret ide netko i bude me sram što se sklanjam, jako i ponizavajuće. Uzima mi lice u ruke , poput Krista na Giottovoj temperi koja prikazuje poljubac Jude. I shvatim , on je. Gleda me u oči , oprašta i razumije. Siguran sam. Budim se i znam. Bog je samnom. U svemu.