BUĐENJE


Kao što je prorok Ezekijel prorokovao u dolini suhih kostiju , kao što je sličan arhetip Aragorn , sin kralja Aratorna ponovio u jednoj od bezbrojnih inačica istog uvjerenja u buđenje posrnulih i palih ...ne ulazeći u prebogat svijet germanskog i slavenskog eposa , imao sam bezbroj puta čudan san. Kao da prolazim obučen u bijelo dugim hodnicima podzemnog svijeta gdje suh zrak i prozračna tiha svjetlost oplakuju bezbrojne sarkofage , kao da lakim udarcima drvena štapa budim usnule koji su tamo čekali .
Vjerujem kako nosimo u sebi bespregledno naslijeđe svijeta, kako je svatko od nas svijet u koji moze sam zaroniti i naći tragove i sjećanja na davno prohujala vremena i iskustva , kao što dječak nakon zimske noći razgleda tragove i ugasli zar koji su umorni konjanici Zapada ostavili u snijegu kraj očeve hrastove šume. Ispod masivnih vrata , struji zrak , knjiznica u kojoj je svako slovo prozivljeno , već se zbilo i opet će se zbiti u nekom korak jasnijem i razvijenijem obliku. Otkrivamo kakvim bogatstvom raspolazemo , kakav bogat unutarnji svijet nosimo u sebi i neznajući , sve dok uho ne prislonimo na zemlju vlastite tišine za koju smo mislili da šuti i ne skriva. A ta zemlja koju nosimo u sebi kao da je prst u moru koje je sjecište svih oceana i merdijana. I put je do svakoga , raumijevanja onih i onakvih bića i pojava kakve smo drzali stranim i nerazumljivim. Stari Goethe kaze – znaš li zemlju gdje limun cvate . Da , kazem , znam. Dovoljno je imati zelje i vjere u tu zemlju i ona je već tu , u nama i oko nas.
Prva su osluškivanja vlastitog svijeta i naslijeđa puna nepovjerenja i nepoznavanja, svjesne misli su poput putnika broda Mayflower koji stupaju na strano tlo. Kasnije se upoznaje kultura koju nosimo u sebi , miljokazi i odmorišta koji nam oduvjek lebde u limfi i neuronima. I opet put vodi samo ka ljubavi i ishodištu svega . Čudno putovanje . I mislim da će sigurno doći do toga da će , jer druoga smisla u svemiru nema, se sve suprotnosti pomiriti u jednoj točki koja je beskonačno mala i time sve i u kojoj se sve nalazi.
Jutrom slušam cvrkut ptica. Isti su slušali toliki prije mene ( sad se sjetio Turgenjeva , on je to spomenuo u svojim pjesmama u prozi , a i inače je dobar u manje razvikanim stvarima) i opet je taj zvuk tu . Ne vjerujem da vrijeme teče , mislim da je svo vrijeme istodobno . Što sam stariji to mi je tako jasnije i blize.