is that all you can, saroman?
kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.
srijeda, 13. siječnja 2010.
ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman
is that all you can, saroman?
kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.
kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.
utorak, 29. prosinca 2009.
danas mi je pristigao glas od jednog od najvaznijih ljudi u mom zivotu. jedan od proroka moje slika jedne mitteleuropske fantazije, pomalo herojske i nevjerojatno romanticne, jedne pomalo tragicne strasti i melankolije zapada..kao da crvene sjene prosinackih breza isisuju stihove koje smo zajedno pisali. drhtim jer svices, jelenski daleka....nasi sati koje smo proveli zatrpani valjevskim snijegom sredinom osamdesetih kada smo vjerovali kako su dramaticni dani nasih zivota prevagnuli u proslost. danas je drzavni odvjetnik u gradu na sjeveru, glas koji mi se nakon rata obratio...sam bio preprican da si ziv.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.
petak, 18. prosinca 2009.
jedan zivot
ovi su dani poput gorske rijeke u kojoj se zrcali tisucu boja mog unutarnjeg svijeta. kad sam vec mislio da me voda donijela u ravnicu, sporu i plodnu, sve se promijenilo stubokom i naglo, vec sam sve vidio i dozivio, sve vjetrove vec je osjetilo moje vec vremenom dotaknuto tijelo. naucio na zivot u kojem je sve otvoreno i neizvjesno, zivot u kojem sam naucio biti jak i siguran, misli sam da su moji dani zastali. zivim od snage i ljepote, ljudi placaju da im stvorim zivot kakav su sanjali. moram biti kreativan i odlucan za druge, ulaziti u situacije koje porucuju da je sve moguce. bahato sam pomislio da sam vladar svijeta koji poznam, a nisam. sto mi je baceno na put, neznam. zatekao sam se , zbunjen. sagradit cu cudo pred ocima kroz koje vidim sam sebe.
ponedjeljak, 31. kolovoza 2009.
Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo
ponedjeljak, 10. kolovoza 2009.
HRVATSKA RAPSODIJA
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.
Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.
nedjelja, 19. srpnja 2009.
Kada su zle horde spalile granice kraljevstva , kada su se gavrani pijani od krvi počeli rušiti u zitna polja i u kurijama kad su se počele slike sa zidova rušiti nevidljivom rukom zbačene...slijep je pjesnik lutalica pisao ove stranice...u prenočistima, na magarcu....u bijegu.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
