subota, 4. srpnja 2009.

Na jednom je zidu urezano moje ime sječivom , nikome ne znači ništa i prohujale dane već nitko ne pamti osim mene. Lupat ću prozorom bijesno u noći bez vjetra , dozivati imena koja su tek blijede slike polaroida , imena po kojima se zovu unuci , nekada zivi ljudi. Trčat ću tim hodnicima kao nekad , prolaziti kroz nasmijane , biti kovitlac tamo gdje sam nekad lijegao i budio se. Tko me prati...mozda onaj kome sam bio zadnja slika, samo povik i bljesak koji je vidio kad je trepnuo i postao svjetlom , mozda zena ispijena lica boje badema čije gorke od otrova usne sam ljubio , odlazite u svjetlo i mir , ja ću još ostati. Glava prati zvuke glasovira , sablasno se ljulja dok prebire stranicama u groznici napisanima , koje je pijan pjesnik pisao u bonnskom potkrovlju stoljeće prije nego sam prohodao zemljom. Sjest će znatizeljni za stol i njihove će riječi traziti moj glas , razbjezati se kućama, razgovarati kako sam bio među njima, zanimljiv znak da postoji druga obala. Gledat ću ih , sapet, sa stabla platane ...smiješiti se sretan kako veselo koračaju , znake njihove topline i privrzenosti pratiti pogledom dubljim od jezera. I opet četiti natrag , u krugove koje ponavljam duboko u noć.

2 komentara: