VELIKA POLONJEZA , CHOPIN I RUBINSTEIN

Tko nije , neka posluša Rubinsteina kako svira Chopina. Osim ljepote koju bi skoro označio pobjedom nad strahom od smrti , ove izvedbe pokazuju jedan odnos skladatelja čije je tijelo već davno vraćeno zemlji i pijanista koji je prerastao nešto što bi nazvali vještinom i uplovio u izrazavanje koje je više od kreacije, posvemašnja ispovjed o postojanju sasvim transcendentnog prostora u kojem se kreće. Vrhunci vladanja nekom vještinom više su prepuštanje sadrzaju i svjedočanstvo nego vladanje , kao u polusnu , prsti i glazbalo proizvode zvukove koji već otprije postoje u nama nekom kozmičkom silom koja je u podvodnoj rijeci svakog zivota. Tko nebi vjerovao u vječni zivot , nije čuo tu glazbu . u nekom trenutku ona zaplovi s one strane jedne napetosti koja je popustila i razlila se u zvuk koji daje nadu u olakšanje i bezvremenost druge obale rijeke Stiks.
Tako čime se god Čovjek bavi , kad se jedan prostor u kojem postoji disocijacija i pojedinačnost nadiđe bilo spoznajom ili popuštanjem svake stege koja je susprezala genij koji je u svakom zivotu , uvijek se dođe do iste poruke i stanja , i ona je ugodna i bezbrizna. Mislim da je to slika Boga i da je in upravo takav , kakav god usud bio svakog od nas.

BRITANSKI TRG , ZAGREB KAO SIMBOL


Još kao dijete volio sam proučavati povijest i zanimala me na jedan deskriptivni ali i impresionistički način. Vjerovao sam da umjetnički jaki detalji znaju ispričati o vremenu i smislu više nego nabrajanje događaja...u traku vremena nikada nisam vjerovao kao ni sada , smatrajući kauzalitet fikcijom za siromašne duhom.
Slom jednog i nastanak drugog rezima 1945. i ta u moje djetinjstvo nepriznata i potisnuta sjećanja i svjedočanstva , privlačila su me iz raznih razloga a jedna je fotorafija koju sam pribavio izronila iz mog sjećanja sa temom iz naslova, kako nas vide drugi.radi se o dobu povlačenja porazenih vojski kroz Zagreb u svibnju 45 , i na slici je zabiljezen prolazak četničke konjaničke kolone , ilicom prema črnomercu a u trenutku prolaska britanskim trgom. Luburićevim sporazumom s četnicima i oni su se povlačili zajedno sa svima ostalima i vjerojatno su ogromnom većinom vidjeli zagreb prvi i zadnji ili predzadnji put. Slika prikazuje četnika na konju kojemu se pogled susreo s prolaznikom u baloncu u svojim 30-im godinama. Ovaj , zagrebački prolaznik , mršav i pismen poput m.tresića , imao je novine i zastao kako bi prešao preko ilice i probio kolonu . vjerojatno je izbjegavao sve mobilizacije i sad je mislio kako bi dalje , kako bi prezivio i metak nekog od ogorčene vojske s fronte i ovih koji bijesni u pobjedi čekaju ući u zagreb. Ovaj četnik na konju imao je oči uvučene duboko pod čelo kao onaj Stole iz filma o bitci na neretvi , tipični balkanski dupljaš krivih ustiju , ali čovjek koji je prošao svašta i sad trazi spas na zapadu kao i svi . i vidi se jedan strah u njemu koji nije strah od poraza i neizvjesnosti , nego strah od srednje europe i ilice kojom je prolazio. Nevelik i pitom , ali uređen poput Linza , Zagreb je bio i ostao mjesto strasti , zelje i mrznje za balkan koji nekako počinje na toj liniji kod Karlovca i Siska.čeznja. bilo bi neumjesno u doba komunizma snimiti film ili pjesmu kako zarebački fakin okreće djevojke sa jugoistoka , nekako je grubo. Arhetip je bitange i princeze gdje je obratno bio prihvatljiviji. Gotovo seksualno , nedostizan i tako austrijski suzdrzan , to je simbol za koji i danas mnogi misle da ih ponizava samom pojavom i istodobno im je cilj i plijen. Velik sam ljubitelj lika i djela bl. Alojza Stepinca i znam do u detalje njeovu za mene besprimjerno pozitivnu ulogu u tim godinama. Samim likom bio je simbolom te suzdrzane konstruktivnosti kojom diše ta sredina kroz koju je taj konjanik prolazio. Pročitao sam tisuće knjiga. U jednoj , partizanskoj knjizi o ratnicima sa Banovine , čitaju partizani pismo koje su našli kod jednog zarobljenog Ustaše , ljubavno pismo kojim se on javlja nekoj zagrebačkoj gospodični i piše kako se bori protiv bandi bezdušno i teško i krvavo. Partizani bjesne i tekst jasno skreće u jarost i opisivanje kako će oni jednom , kad se nađu kao pobjednici u Zagrebu , doći u stan te zene i uručiti joj pismo i kako će još svašta učiniti u svojoj pravednoj pobjedi. Impresioniralo me kako je to moglo biti napisano i tiskano bez cenzure , a eto , tako je bilo. I u samoj koloni blizu Dravograda , znam kako je jedan lički Ustaša napao jednog časnika nekad domobranske a sad jedinstvene ustaške vojnice s istom strašću misleći kako je ovaj , s prednošću pripadnosti donjogradskom svijetu Esplanade i Trga burze , i njega nehotice zakinuo.
Malešnica , danas. Djeca se igraju . Neumoljivo ih oblikuje taj vječni uglađeni starac , grad koji u tišini i polako od svakoga čini zagrepčanca.

JESU LI LJUDI KOJI ČITAJU LORCU U GOSTIMA , MA GDJE SE NALAZILI



Tko zeli zavesti i osvojiti lijepu i pametnu zenu mora biti i muškarac i gospodin , to nije lako biti. Mozda će na kiši pjevati « adio , mia bella Napoli» . Mozda će joj loviti hobotnice i prirediti salatu a morat će joj moći dati i poslovni savjet i podršku. Tko pak zeli osvojiti i spavati s puno zena bez izbora , morat će pojednostavniti svoj nastup i ne zagledati previše , ponavljati jednu ili dvije rečenične konstrukcije, pa što se ulovi. Tako i onaj tko zeli uvjeriti u nešto neku pismenu i svojeglavu osobu , on se mora potruditi ući pod kozu sugovorniku i smišljati argumente i jezikom tijela odaslati autoritet i onu poruku kojom zeli uvjeriti i osvojiti. Politika i marketing ne. Političari i veliki trgovci moraju imati jasne riječi koje ne trpe prigovora i koji će odgovarati i biti razumljive prosječnom krlezinom domobranu u nedjeljno jutro izbora ili u subotnje jutro obiteljske kupovine. Taj izričaj će mnogima biti glup i karikaturalan kakva mora biti svaka poruka kojom se obraća prosjeku koji je uvijek nezahtjevniji nego mi mislimo.
Tako ispada da oni koji čitaju Lorcu , da se oni uvijek nalaze u gostima jer je prosjek taj kojem se obraćaju mediji i na kojem se standardi vrijednosti formiraju kako bi se ljudi trudili u gabaritima i unutar skale koja je tako postavljena. Pa opet.
Ako bi netko tezio nečem i volio nešto , sva mu je sreća u tome što voli i u čemu se našao , neovisno koliko je to priznato u svijetu koji gledamo na televiziji. On je već stekao one vještine i umijeća koje mu njegov osoben način zivota nosi , nije niti potrebno da se netko uvjeri kako bi se toj izvrsnosti netko morao pokloniti , on će se već snaći.čak u najegzistencijalnijim stvarima i potrebama , zbog velikog manevarskog prostora , on će se snaći u svakoj dimenziji zivota i još će mu preteći i vremena i energije. Kao latinoamerički nogometaš koji će kad prihvati loptu izvesti s njom neku egzibiciju prije nego krene naprijed.
Zato ne vjerujte intelektualcima kada se zale da im svijet masovnog društva i kulture ne odgovara. Lazu. Skrivaju svoju sterilnost i nisu nego tusti golubovi koji bi da ih se tetoši i pazi a bez pravog razloga.kome je dano biti čovjek od širine i kvalitete on je dobio i oruzje zivota koje će kad tad proraditi. Uvijek je bolje biti obrazovan i šarmantan nego pripit i rob nagona . naonu se moze biti i prijatelj .

POVJERENJE I VJERA U BOGA



Vjeru dozivljavam kao posve iskustvenu unutarnju kategoriju , i siguran sam u egzistenciju boga i spasiteljsku kristovu misiju. Razlozi te sigurnosti koju osjećam u sebi nisu došli niti učenjem niti bilo kojim autoritetom niti kroz bilo koju zemaljsku organizaciju kako se god ona predstavljala ili kakvim se god biblijskim ovlastima predstavljala. Neznam koji je razlog tome, ali vjerojatno je to zato jer bi morao imati strahovito jaku osudu u sebi za mnogo pogrešaka i bahatosti koje su mi vidljive u ime tih ovlasti , previše nelogičnosti . vjerujem i da je to zbog toga što ne vjerujem da ako je jedan sin završio arhitekturu i ako ima svoj ured , da on govori u ime sebe samoga i svog ureda a da ako je netko diplomirao teologiju i zaredio se da on govori s bozanskim autoritetom i da je suprotstavljanje njemu i suprotstavljanje stvoritelju. Sumnjam da netko iskreno vjeruje u to , sumnjam onom dječjom logikom kojom sam sumnjao da su ukipljeni likovi u kući cvijeća jednako ukipljeni i kad nema posjetitelja. A ne vjerujem i zato jer kad bi vjerovao u te ovlasti koje je navodno bog dao crkvi , i to jednoj jedinoj , što bi onda oni odlomci iz apokalipse koji govore o stanju u crkvama zvučali zastrašujuće za one njene duznosnike koji su samom svojom ljudskom prirodom podbacili standardu sluzbe kakav bi takva ovlast zahtjevala. Ananija se zvao onaj nesretnik iz djela apostolskih.....nađite i pročitajte.
Nekoliko puta u pogibelji , bez razmišljanja znao sam da moram pozvati u pomoć krista , i jesam. I svaka od tih situacija je završila za mene povoljno i bio sam spašen. Meni ne treba većih dokaza da je krist bozanstvo i spasitelj.

U djelima sakralne arhitekture ili umjetnosti sa sakralnim motivima vidio sam dosta puta da su prozeti istom vjerom. i opet sam znao da sam u pravu. Toliko puta se suočim s ljudskim poštenjem i savršenstvom čovjeka kao razvojnim vrhuncem evolucije i znam da je sama evolucija činjenica koja je plod bozje kreacije. Nemoguće je da maksim fedotov violinu svira tako virtuozno a da u ishodištu zivota nije sam bog. Kad mjesec srebrom optoči površinu kvarnerskog mora znam da je bog stvoio i mene i more i hrvatsku u kojoj svjedočim toj ljepoti i snazi. Nemoguće da kad vidim nesreću , ne vidim i iskušenja koja je jahve stavio na put svom narodu i iskušenja kojima je pasionski krist kušan i pobijedio. Često mi kroz glavu prostruje stihovi i izreke biblijskog teksta. Jednom davno u jednoj noći koja je gorjela kao dan...a u osjeku je to bilo , bio sam u rupi kraj koje su nastajale nedaleko i svuda oko mene iste takve rupe , orale su haubičke granate od naselja jug II pa kroz cijelo područje , i riječi psalmiste davida su mi bile u mislima . pozelio sam zivot i spas, pozelio sam jutro koje će se nastaviti nakon noći. I trazio sam od boga da tako bude , zvao sam ga kriste- zvijezdo zore. Znao sam i da bi trebao reći i – ali ne kako je hoću , nego kako ti hoćeš , ali nisam mogao i to sam priznao i sebi i njemu. Kao rukom odnešen strah , jedan mir koji me uplašio kao što je proroka ezekijela uplašila neposredna objava. Shvatio sam da je to ishodišna sila svemira i da sam jedan beznačajan atom tog svemira ali u kojemu je cijeli taj svemir sadrzan. I kako je krist uistinu tu i samnom i kako će se dogoditi samo i sasvim ono što on pozeli , i to me ispunilo srećom što vidim da ne ovisi o meni niti o onim nesretnicima koji pucaju i među kojima je bilo i hrvata i razne druge djece koje je vihor razaranja doveo u situaciju da pucaju na grad , naseljen i neduzan , iz haubica 155 mm , jedan je posluzuje ovako a drugi onako i eto...oni pucaju , broje dane kad će vidjeti svoje bliznje , ja lezim u rupi poput zohara , nečija duša već leti gore u nebo . mora biti nešto što je iznad ovog pucanja i plamena. A sad vidim da je i ta noć kao i neka provedena u ribolovu ili bilo koja druga , dio jedne iste škole i puta kojemu netko pokušava doći do mene da bi ja postao svjestan cjeline kojoj sam se ćutio samo dio.

ULJUĐENOST KAO VRLINA I KAO NEDOSTATAK


Ima vremena u kojima je uljuđenost nedostatak. Meni dragi Majakovski je nesretni simbol jednog takvog vremena , u kojem se uljuđenost tumačila kao kolebljivost i kao burzoaska slabost. Osobno mislim kako je taj « oštar ko prut» pjesnik prostrijelio svoju glavu zbog nesretne i bolesne ljubavi prema Ljilji Brik , a ne toliko zbog razočaranja nad stvarnošću vlasti koju je tako oduševljeno prigrlio. Ali moguće je i da je oboje. Svakako da je revolucionarnost velik neprijatelj blaog i razumnog dozivljaja drugoga i ophođenja koje u sebi nosi zadršku.
Općenito , uzasavaju me oni koji su uistinu potlačeni i zrtve. Po oslobođenju od svog ropstva , anomička sila promjene i udisanja slobode stvara nekontroliranu osvetu i zelju za nadoknadom vremena ropstva. Najčešće su porobljeni i najbolji kad su istinske zrtve , kasnije padaju u konzumaciju i neumjerenost. JAR je lijep primjer , pa i ovi partizani koji su kosili bleiburškim prostranstvima svetili su se lijepim dijelom opravdano , kao i Ustaše koji su u kraljevini prošli zandarske strahote i solunaške krivde. I tako u nedogled.
Biti uljuđen je i nuznost , popratna svijest te nuznosti svjedoči puno , i luksuz. Jer se nemoze gladan biti uljuđen , čovjek postaje grub poput kakvog zolinog ili ostrovskijevog lika. ( pitao sam se uvijek što je genijalno u onoj priči kako je Gerasim bacio psića u vodu , Maksim Gorki je to napisao mislim). Jer se grubi i divlji ljudi vole hvaliti kako je njihova surovost nuzna i kako su oni zapravo osjetili tezinu zivota pa su se srodili s grubošću. Staljin je zapravo dobio nadimak i po drzanju prilikom torture od strane carske policije.
Zato kad sjednem na kavu pred katedralu San Marco u Veneciji......pomislim – eto , to je to što su si oni mogli dopustiti. Raskoš i kulturu. Ono čemu svaki normalan stvor tezi.

KOLIKO JE SREDSTVO ISTODOBNO I CILJ


Prije nekih godina, sam se baveći se strasno slikarstvom , proučavao tehnike i materijale koji su korišteni kod meni dragih slikara. Neke boje mogle su biti postignute samo na neke zanimljive načine kao i osvjetljenja koja su govorila mnogo. Mlijeko smokve koje je kao punilo koristio El Greco , jedan od slikara koji je pokazao ogromno nepoštivanje prema svom vremenu , stotine lazura kojima je Tizian dovršavao svoje radove raskošne venecijanski i trgovački , Del Piombo i olovo koje prozire ispod njegovih boja...I koliko je to samo istodobno sadrzaj a ne samo put ostvarenja.
Isto se sjećam bezbrojeno slučajeva kad sam davao lake ljubavnoosvajačke savjete za svoje zanesene prijatelje , savjete koji su bili lako provedivi i sasvim sigurno odličan put za uspjeh prema zeljenoj zeni . I ti su savjeti rijetko prihvaćani . Ne jer je moj mefistovski put bio prekompliciran , neo zato jer je pod kondicijama koje su jamčile uspjeh , bio sami sadrzaj koji im je bio neprihvatljiv. Oni su do svoje nedohvatne ljepotice htjeli doći putem koji je njima bio prihvatljiv i vazan a njima posve nerazumljiv i nebitan. Sa beskrajno manje napora , mogli su postići , ali što? Prava je misija bila da se probude iz laznog sna da će biti prepoznati i prihvaćeni na onaj način kako oni to sebično zele a ne kako je dami milo i drago. Kada zelimo u nečemu uspjeh po svaku cijenu , moramo strogo definirati cilj. Ako cilj sadrzi zadanost puta , ako je on – postići na taj način to i to , dobro je biti svjestan na koje se načine uopće mozemo referirati na postignuće.
Tako je u poslovnom svijetu. Nije samo cilj zarada , nego i zeljeni status i način zivota koji s određenim poslovnim aktivnostima hoda pod ruku. Jeli bolje zarađivati 100 nečega radeći s opasnim otpadom , ili 60 nečega kao profesor klasične filologije ..ovisi o našim nagnućima i slici uspjeha. Onome tko zivi u središtu Bonna i vodi glazbenu školu ne treba karavan , ako nema tri velika psa koja vozi na istrčavanje poslijepodne. Terenci mislim da danas ne trebaju skoro nikom pa su slika uspjeha za mnoge, kao što večina njemačkih ovčara nisu u obiteljima koje drze ovce niti koje čuvaju granicu.
Zato je dobro imati sliku onoga što zelimo kojoj se niti jedan dio naše osobnosti zestoko ne protivi. Tako će nam biti i ljepše i lakše zivjeti sa svojim ambicijama što god to nosilo i cijena nam uspjeha neće biti teška. .

KONCEPCIJA ZIVOTA OD PRVOGA DO PRVOGA I ONA DRUGA- KAKO NAIĐE




Samo sam par mjeseci zivio od prvoga do prvoga , i ti su prihodi bili opet sasvim provizijski stimulativni . Ostale godine svoje odraslosti zivim kako mi naiđe , s prihodima koji su bili planirani a uvijek ili ispod ili iznad tog planiranog. Tako sam znao ostvariti više nego s redovitim prihodima ali i biti posve suh i bez para. Sama spoznaja da je sve moguće i da ovisi o mojoj nalazljivosti , daje mi osjećaj vrijednosti i samopoštovanja , a nekad osjećaj potpune nezaštićenosti i izlozenosti zivotu od dana do dana. Teško bi se tu mogao promijeniti , mislim , i involviranost u investicije gradnje ili rekonstrukcije nosi takva islušenja kakva netko s redovitim primanjima koja ne ovise o direktnom rezultatu teško moze zamisliti. Ima to veze sa slikom zivota i nastupom koji sam sebi stvara okolinu i okolnosti. Tko hoće zivjeti sam proiv svih , moze puno dobiti i izgubiti , ali će biti potpuno sam na palubi. Niti ljude koji su radili za mene nikad nisam uspio uvjeriti da smo si međusobno ovisni i potrebni , njima je bilo jasno samo da trebaju dati što manje a uzeti što više i kako je ta matematika jasna. Dodajmo tome poduzetničku hrabrost koja je , što je veća, istodobno i prednost i nedostatak. Poslovni se svijet zapravo zasniva na blefu , kupi jeftino a prodaj skupo koliko je god moguće , radilo se o robi ili usluzi , o bilo kojem obliku trgovine a ništa drugo i ne postoji. One naknade koje plaćate banci za odrzavanje računa, zatezne kamate , cijene procjena nekretnine i vozila, paketi opreme na osnovnu cijenu , sve je to taj mehanizam da vas se uzme a da to ne izleda tako agresivno nego ...kao to je tako prema postupku u kojem se nalazite. Tako i svi ostali jedni prema drugima i gola cijena nečega postoji na trzištu i tu je mogućnost da netko naplati značajno više ili da vi platite značajno manje ogromna u trenutku. Kako neka roba , bilo to osvjezavajuće piće, opeka ili odvjetnička usluga, dobija status i ime, tako i cijena raste , ona je jedino korigirana onome što zovu APP ( ako prođe prođe) i taj APP se zapravo zove ekstra profit.
Bolje je ništa ne raditi nego raditi ispod cijene koja vam odgovara , jer ništa ne radeći ostat ćete duzni dućanu i birtiji , u drugom slučaju tonut ćete jako iako se i to moze pretvoriti u prednost. Svijet marketinga je sve . Sama marketinška industrija pokušava vas uvjeriti da ćete plaćanjem ogllašavanja zaraditi iako ste ulagali u nešto nevidljivo i kupili srećku koja se zove oglasni prostor.Susrećete se sa ljudima različitim po svim svojim predodzbama , s onim 50 goišnjacima koji su iz 80-ih naslijedili navike kojim postizu privid lezernosti i suverenosti što ponekad prolazi na trzištu iako je njihova roba najčešće sama po sebi nikakva. Skupe nove generacije štrebera koji sebe cijene nemoguće i koje vi morate moliti da uđete u posao a ne oni vas. Generacije obiljezene ratom , ljudi koji su strahovito snalazljivi ali nemarni i spremni baš na sve. Nedavno sam sjedio u uredu jednog dragog čovjeka koji se bavi poslom koji je iznimno stručan i specjaliziran , tako mi je dokazivao kako je sve u redu da mi se kosa dizala na glavi znajući koliko mu je teško.
To su crtice iz mojih razmišljanja o poslu koja svaki dan iznova korigiram i premećem po glavi u nadi da ću uloviti principe poslovanja koje ću moći koristiti kao radne formule i aksiome za koje ću se moći drzati u nemirnim iskušenjima poduzetništva. O tome savjetujem i druge pa im to naplaćujem. Pri tome se vodim iskrenim razmišljanjem koje i meni moze pomoći , više nego slatkorječivim monolozima kojima je cilj isključivo prema sugovorniku i to si mogu dopustiti samo zato jer mi nije osnovni izvor prihoda. Da je , morao bi pooditi što netko treba čuti da bi imao uvjerenje kako sam ga dobro savjetovao i uputio jer bi mi to bio jedini cilj. Imati oboje , Mickey mouse ideja da ćete prodavati dobru robu po korektnim cijenama , to ne vjerujem nikome jer to nije moguće. Sve je ucjena ponude i potraznje u kojoj nema niti – dosta mi je toliko , niti – treba mi toliko. Svatko će raditi ispod cijene ako mora i svatko će raditi iznad cijene ako moze. Jer je cijena samo to – za koliko se nešto moze ( mora) plasirati. Nitko tko moze prodati jabuku za dvije kune je neće dati za jednu i neće je uspjeti dati za tri. Osim ako ima znanje kojim će dokazati da je jabuka ekološki jedinstvena ali onda on ne prodaje jabuku nego jabuku i priču a to toliko košta.