Nekad pred zoru...probudim se i znam...kako će me jednom na saonice staviti svezanog i voziti veseli ljudi koji će četiri kamena nogama razmetnuti koja sam smatrao ognjištem. Šalit će se i vriskati i bit će pijani jer je tako lakše a ja ću se smješkati odsutno i neću ni zastenjati koliko se god oni trudili da budem dio njihovog svijeta i oni mog. Neće mi biti teško ni pusto jer sam tisuću puta već vidio i bio dio te iste slike puno prije nego sam se rodio i prije nego su se oni rodili i njihovi očevi i crne grane čije će sjene preletati moje umorno tijelo već sam vidio i rađao ih u sebi i ja ću gledati taj vrtlog i galamu. I vučje će tragove sjeći željezne skije saonica koje zapravo vuče bjelooki i udara se bičem po prsima od bijesa ali ne uspjeva dići onaj vjetar koji bi učinio moje ruke modrima i htio me opsjesti strahom i biti dio mene. Pratit će nas tihe zaprege patuljaka koje će se pretvarati u sjene i teške poteze kistom mračnih smeđih i crnih boja, masnim i izbrazdanim. Ali bit će kasno....samo ću oči otvoriti ljubavlju i toplinom i pogledati na njih naprijed i sama će se tvrda oranica pet lakata u dubinu zaleđena, premetnuti u močvaru i u proljetnu tratinu. Unosit će mi se u ice podrugljivo a ja ću ruke svoje odjednom slobodne stavljati na lica njihova od zla izmučena i oni će plakati kao djeca...u vjetar na sjever će huk i viku odletati strahovi koji su ih učinili crnima. Jednog po jednog ću tako ljubiti i ruke stavljati na njih jer su oni djeca moja koja su nikad rođena nego iz daleke prošlosti komadi kamena koji su me pritiskali. Jedan će kleknuti i pitati me- jesi li još živ....neznam dragi. Oduvjek smo živi obojca ali je ovo vrijeme prošlo. Opet si slobodan i ja s tobom. Tada ću kleknuti u polju i dići ruke i znat će otac da sam ih oslobodio.

i uhvatim taj dah....

Kome je život dao da nauči gorku sol zemlje, dovoljno je da se osvrne i zagleda...vidjet će odgovore na pitanja davno postavljena, mnogo puta krivo odgovorena. U drevnim maglama se vuku bića i riječi nikad na glas izgovorene. Dok su rane cvjetale sjećanja duše moje trpke, izmučene...trave su već rasle koje će ih liječiti. Sve se istodobno dogodilo, prijatelji i u svakoj sjeni što je sutonom promakla među starim višnjama već su bila sva proljeća koja mislimo da ih tek sjećamo...a zapravo su sjala i kad su noge teške poput ilovače koračale na zapad progonjene. Uhvatim taj dah.....mirisni trenutak koji je bio u svim zimama. I uvijek će biti.

Gle, vidim starog čovjeka za glasovirom, nemirnih prstiju, kao niježno ali isprekidano svira. Iza njega je kamen zid i prozor u njemu, kroz koji se vide daleke močvare iza kojih zalazi tiho sunce. On me na čas pogleda i nastavi sa sklopljenim vjeđama preludirati tečno i široko ali uz vidljive greške. Usne su njegove svjedočanstvo da je jedan kraj blizu, iza kojeg će se nastaviti slijed slika koje se izmjenjuju kao u počecima fascinacije čovjeka pokretnim svijetom imaginacije. Jak miris narančine kore i gorak okus pod jezikom...pogledam kroz prozor i vidim da su sjene te daleke slike boje narančine kore i da čovjeka nema nego da je njegova silueta tek obris lokve na seoskom putu kojim sam nekad koračao kući. I da su predamnom boje drveta starih seoskih kuća, glasovi na stranom jeziku koji mi je poznat i gorak...da sam progledao. Da nema više mijena nego da vidim sve.

Poput strijele nasumično odapete od strane maloumnog ali svetog otočkog redikula, jurimo kroz vrijeme i zamišljamo da imamo volju. Nemamo. Promiču vrhovi čempresa slikani jarkim bojama, galebovi krici prate nas i oni s nama plaču i smiju se....mrtvi progovaraju kroz te zvukove, kroz naše oči koje netremice gledaju nemušto i gladno poput prvih arijevaca. Pričinjaju nam se lijeni koraci koji vuku teška kola žita i hmelja...u daljini vidimo sela koja smo sami zapalili, u kojima ćemo i skončati i rađati se. Kaos koji ne šuti. Asinhroni zvuci siringa i vjetra koji razgoni požare. Smola. Jedan neprestan huk...mora, vjetra i ponovnog buđenja. Neumoran bubanj života.

čija ruka drži kormilo, čiji se šapat prikrada sutonom, kad škuna krene mramornim morem....

koliko god vrijedan amsterdamski majstor napinjao konjsku strunu za ciljnik dvofuntaša, koliko god busole našeg brodovlja baždario, vidim kako ruka nečija same morske struje i kurente ravna mimo svake volje.

krenuo na put sjeverom ili koji stupanj lijevo, sama se šuma okreće, samo more ključa i sam kapetan baca u bezdan i nišanske sprave i karte i kompase.

sedam je bitaka flota imperije dobila jurišem, lomila je željezna prova meke bokove napadnutog brodovlja, i svaki je put u noć odlazila tamna silueta, u mrak i zimu. i dovikivaše svaki put sa trgovačkhi linijaša pogrde i poruge, kletve i zle prognoze.

i opet. ali bez računa sada ispaljuje slijep topnik izrael, gromke naboje. i njemu su samom neshvatljive putanje kojima huče kugle njegove prema kopnu. koliko se god otimao, kada se već činilo da je dobiven rat u miru izgubljen, isplovila je opet škuna devetorice na divlje more gdje se oštar zrak diše.

tko je to, tko kroz oči slijepoga vidi, tko okreće stranice iza dnevnog svjetla, tintom nevidljivom ispisuje slijedeći dan?

to mi recite, nek znam, kad dignem ruke čiju sam zastavu podigao?

neznam koliko ću biti dorastao postaviti pitanje, no je svakako smisleno ali mi nedostaje riječi.

probat ću osobno.

kakav sam život vodio, primjećujem jednu jedinu posljedicu toga što je u njemu bilo puno više ali baš svake dramatike nego u životu prosječnog čovjeka. i zime i udobnosti i pogibelji i konfrontacija i savezništava, sve u jednom sasvim solidnm intenzitetu ali ne dovoljnom da me nestane s lica zemlje, očito. ima se i godina takvih iskušenja, uspona i padova, skupih butelja i prebrojavanja zadnjih par novčanica. ajde, sad sam u nekakvom solidnom trenutku materijalno a emocionalno valjda isto, ali nije istina da nema neprijatelja koji aktivno gledaju kako bi me maknuli sa svog puta poslovno a privatno ništa zamjetno. ali svakako i privatno isto osjećam i stalno hinim da mi je o glavu neko mišljenje ili reakcija a nije.

postalo mi je malo važno.

istodobno je to posljedica i zrelosti i razvoja za kakvom čezne svaki čitač jungovih knjiga iz kvartovske knjižnice. postupci su mi ozbilni, lako i planem, napravim što većina samo govoi da će učiniti bilo da je to konstruktivn ili na oko destruktivno. ali m je sve manje osjećaj da ovisim tome. osjećam kako sam sve spremniji na svaki ishod a i manje mi znači. imao sam nekih konfrontacija koje bi većini bile događaj života, meni ne znače puno iako ne dvojim ući u mnogi postupak koji može iskrsnuti.

postalo mi je čudno, čak me malo i sram pred samim sobom, što mi ne znači previše više ništa. istodobno se osjetim zreo i jak a istodobno i invalidno i tupo.

tako otprilike. zanima me, jeli ima netko od vas tko primjećuje kod sebe slično.

znam, nisam glup, ako netko nešto i odgovori bit će to baljezgarije i poruga iz perspektive strastvenom samoćom ili neprihvaćenošću vođenih vas, možda neka reakcija nekoga tko je za udobnost stalnosti žrtvovao nešto pa odgovara da ne razumije a upakirano u neda ukraden glupa objašnjenja. opet, možda netko ipak nešto kaže. na ove ostale naravno da se ne ljutim. iako bi ušao u raspravu uživo duboko intenzivno i prijetvorno da mi je važno.
na jedan se čudan način osjećam "kod kuće", u svakoj stuaciji, što se god dogodilo lako se priviknem i počnem djelovati ali ne s nekim naporom ili dubokom strašću, iako može tako djelovati izvana. eckhartovski sam zadovljan bez obzira na oblik u kojem participiram ali ne zadovoljan razdragano i vremenito nego bezvremenski tiho i toplo. straha već odavno nema, tuge...pa neke blage i očinske tuge ima stalno ali i radosti. nema ovisnosti o ishodima a činim za ishode svašta, svom snagom a dok kao da veći dio mene sjedi u publici i drijema.kad nešto "mora biti napravljeno", znam da ne mora i napravim to relativno lako iako to izvana izgleda kao da sam se jako angažirao jer jesam ali neosobno i s rezervom. gledam neke koji mi se suprotstavljaju, vidim par poteza unaprijed ili često par mogućnosti, sjećam se poput lessie koja se igra s djetetom a budu to odrasli ljudi, neki mrki i navodno opasni ili ljute žene ili mudri gazde. sve nekako predvidljivo u jednoj šumi koja je osvjetljena.
skoro bi požalio. skoro bi rekao- da mi je biti ovisan i iskreno angažiran kao davno i kao većina. ali se sjetim kako sam bolno izgarao za ishodom a već dugo ne nego kao da me rijeka nosi koja je moj život, jedna škola koju je, valjda bog, uplatio za mene, samo mislim što mi to nosi i ja drugima, a ne što će biti. bit će no što mora a linearn gledano će izgledati da je to učinila moja volja koja je obično najača na šahovskoj ploči a ja znam da je ona fikcija nego da zapravo samo tako mora biti a ja ću to odraditi.
nema ogorčenja, nema mržnje ili samoće. nema iskrene osude drugih, samo jedna tiha naklonost prema svima jer znam da čine što moraju kao i ja iako znam to jasnije od većine.želim svima dobro, tiho i bez strasti, i onima koje mičem sa puta, mijenjam im živote naoko na bolje ili lošije ali mimo njihove volje koje zapravo nema nego jedno batrganje samih protiv sebe. često moram sakrivati izraz lica i namjerno se praviti ljut ili oduševljen da nebi izgledao poput lika razapetog sa bizantskih ikona, blag i zadovoljan, a upravo nekome radim ili priopćavam nešto što ruši ili uzdiže jakom bojom premazane snove njegove.
pitam se kuda će taj skriven mir dovesti. ako u psihijatarsku ustanovu kako bi moj dragi esco vjerojatno prognozirao ili negdje drugdje, neznam. ali kako god bude, moj dajmon je samnom i meni će biti dobro kao što je i dobrom vojaku švejku svuda dobro. ako bi me tamo i zatvorili, vjerojatno bi pobjegao pa ni onda bi opet vrijeme kao fiktivno sad teklo i dalje kao i na zaratustrinom trgu gdje sam se rodio. spreman sam na svaki ishod svega, očekujem ga s onim zanimanjem kao da gledam posuđen film.

vrabac

Već kad je izgledalo da je sunce odlučilo kružiti samo po rubu neba iznad borove šume, razlila se smola venama i viče da cijeli svijet čuje- sreća je nadohvat. More je gusto i plavo kao tinta, oleandri se savijaju kamenim fontanama , neko će bilje krša pamtiti moje riječi i pogled. Oduvjek čekani okus tamnih višanja i boju livadskog meda . imalo se zašto živjeti. Ljepota bojama moje duše slikana.

osvrtaj

Svakim je danom bliže čas kad ću se s druge strane tihe rijeke opraštati sa ljudima i slikama svog života. Koliko je još koraka ove šume ostalo prehodati, neznam. Ali je sigurno lisicama koje pretrčavaju put jutrom znano jer su sve duše svijeta samo jedna duša koja diše u svakom od nas. Pričat ću dječaku koji vuče skelu preko te mutne vode, svoj lijep i griješan život, još ću mu pomoći, i domahivati onima koji ostaju. Lijepe žene koje su me takvog nikakvog pratile , snene me gledaju dok ih pozdravljam i odlazim, neke me čekaju prijeko i ja ću im lagati da su mi bile jedine. A volio sam ih sve svim srcem i lopovski. Kosti bole od bezbrojnih zima i batina, tiho pjevušim dok se približavam toliko sanjanom domu koji je cijelo vrijeme brinuo o svom jedincu koji mu se sa širokim osmjehom približava kako bi se odmorio.domahuju dječaci čije sam ljutnje i šapate već zaboravio i javljaju se noćni zvukovi koji su me pratili u teškim danima, kao da sam se provezao na lafetu i sad se vraćam kući.novce koji sam izbrojao pohlepno i smotao u košulju i one koje sam tražio u sakou a nije ih bilo jer sam ih već potrošio na dobru ribu i crveno gusto vino.

ptica

Nema vecega prokletstva nego je nagon besmrtnosti. On je vjecito lutanje I tiha bol, praznina pobjednka kojemu je veca radost izazov nego pobjeda I koji je na putu maca odhranjen od stroge majke I bez boga. Njegov je korak spor I sjecivo je njegovo uvijek u zraku, san je njegov uvijek plitak kojim se vuku drevna bica I sutrasnji hod u neprijateljsku zemlju jer drugoga puta njemu nema.

A sto misli lutajuca sjen u dalekom pohodu kojem nema kraja….nego pticu koja ce sletjeti na pramac broda na moru boje mramora koja najavljuje da postoji domovina iza jutarnjih magli I da je blizu.
I sleti ptica na lutajuci brod silnoga koji se hvatase plijenom I pljackom, smrznuta I tudja a kralj lutalica prozbori tiho…ne disite. Tu borba ne pomaze. Ako odleti natrag, ostaje vjecno lutanje I besmrtnost teutonaca. Ako ostane , dolazi sedam casa zivota smrtnoga I mir sanjan zauvjek.
Ne disite.

europa

sablasni asinkroni zvukovi pradavnih korala.....zemlja zavijena bijedom i hladnim strahom, miris cvornatog drveta i katrana, stropovi neba niski i teski. sav mramor i ljepota, sva putenost i nemiran plamen svijece, sve samo u beskrajno malom trenutku ukradenom od izoblicenih lica gomile, od jarosne slike boga....bach.rodjen sam morati biti hrabar, mlijeko upoznao i odrastao s bodezom u ruci, usavsi u mrak i zimu zivota.skripa vjesala i oblaci razrezani zivi da bi disao trag svjetla koje se uzdize nebu.i majka tvoja izdat ce te i prijatelja nemas, spreman zadati bol pred jutro i pobjeci u sumu gdje se kocije sablasnih svjetala krecu da zatvore put u planinu ali nece stici. jos je mladic taj strazar zloga koji ce uzdahnuti i skliznuti zemlji smrznutoj jer drugoga puta nema..malo srece i obijesti kad ga prekorace moji hitri lopovski koraci, smijeh moj pobjednicki i vec daleko a kuda ....ka svijetu ljepote koji je jedina nada i hrana, na trgove gdje se prodaje svila i uzima bijela djevojacka put. u podzemnim odajama prevarena drhti vjestica sto je slikala drevne znake na ramenima zlotvora i koja je pokradena za kosmarnu moc koju sam htio i uzeo. vracevi zapada leze a psenica im prodire na usta i kroz utrobu koja zjapi jer je znanje o pobjedi promijenilo posudu, supijana voznja saona bjelookog i nova noc iza koje ce se opet ustati uspravan i jak. iz kaosa isklesani prvi arijevci koji su pobijedili divove na strmim stijenama vulkana, gledaju sa brijegova, skriti na frizevima katedrala, poput sjena lutaju krosnjama drveta u suton.sva su vremena svijeta nadohvat, sve lomace i pogubljenja, nezabravljeni strahovi iz doba tople vode iz koje sam zanjistao i pobjegao, izvadjen na svijet kojega sam jos gladan

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.

ಇಸ್ ಥಟ್ ಆಲ್ ಯು ಕ್ಯಾನ್, saroman

is that all you can, saroman?


kad vec zivimo na zemlji....kad se vec vucemo ovim blatnim poljima i imamo cuvstvo zime i gladi....
zar nemamo pravo na to da osjetimo krv u obrazima poput argonauta i ako je zivjeti i umirati neka bar bude gromko i sa stilom pa makar najeftinijim.
ako vec obradjujemo zemlju i oblikujemo kamen, bar neka budu nasi dani u sjeni bijelog mramora i pjani od dobrog vina u kojemu secer puca u zrnima i glava se rusi u najdublji san.
neka bar kad nam srce mora udarati poput zrtvenog goveda, neka bar to srce provodi svoju volju pa makar bizarnu ali svoju i ostavlja trag svoj u polju.
i ako nas snadju nedace i pogibelji , neka im se smijemo i pitamo ih nemogu li zesce udariti da nam nebude dosadno i da radosno pronadjemo na kraju svojih dana put ka odajama nasih otaca.

danas mi je pristigao glas od jednog od najvaznijih ljudi u mom zivotu. jedan od proroka moje slika jedne mitteleuropske fantazije, pomalo herojske i nevjerojatno romanticne, jedne pomalo tragicne strasti i melankolije zapada..kao da crvene sjene prosinackih breza isisuju stihove koje smo zajedno pisali. drhtim jer svices, jelenski daleka....nasi sati koje smo proveli zatrpani valjevskim snijegom sredinom osamdesetih kada smo vjerovali kako su dramaticni dani nasih zivota prevagnuli u proslost. danas je drzavni odvjetnik u gradu na sjeveru, glas koji mi se nakon rata obratio...sam bio preprican da si ziv.
kad god mi se obrati, ja cu istoga casa krenuti gdje mi kaze da sam mu potreban.

jedan zivot

ovi su dani poput gorske rijeke u kojoj se zrcali tisucu boja mog unutarnjeg svijeta. kad sam vec mislio da me voda donijela u ravnicu, sporu i plodnu, sve se promijenilo stubokom i naglo, vec sam sve vidio i dozivio, sve vjetrove vec je osjetilo moje vec vremenom dotaknuto tijelo. naucio na zivot u kojem je sve otvoreno i neizvjesno, zivot u kojem sam naucio biti jak i siguran, misli sam da su moji dani zastali. zivim od snage i ljepote, ljudi placaju da im stvorim zivot kakav su sanjali. moram biti kreativan i odlucan za druge, ulaziti u situacije koje porucuju da je sve moguce. bahato sam pomislio da sam vladar svijeta koji poznam, a nisam. sto mi je baceno na put, neznam. zatekao sam se , zbunjen. sagradit cu cudo pred ocima kroz koje vidim sam sebe.

Sinoć su moji snovi potekli kao med boje jantara, gust i mirisan svijet sjećanja i osjećaji su se stopili u jedan, tezak miris radosti, sunca i bezbrojnih zena. Gudala su titrala baršunasta kao da su obrasla vlatima trava i podvodne haluge, jedan opojan osjećaj mira i ljubavi razlio se svim vremenima koja sam zivio i koja me čekaju. Bezoblične ruke koje me dodiruju i oplakuju moja ramena i koljena koje spavaju mirno poput šteneta. Tiha glazba koja klizi hodnicima u kojima sam prisutan, dalekog zdanja od pečene opeke koje nosim u sebi i kojem pripadam, paučine koje se obavijaju oko mojih kapaka i nose bezbrizan svijet stvarnosti, koji me obavija da bi bio kod kuće svagdje. Plovim rijekom koja me nosi, mirisi badema i oleandra, jedan osmjeh koji lebdi nadamnom jer sam u svijetu dobrodošao. Eto sam se skrio u jednu zavjetrinu a već oblaci nose teške kapi blatnjave zemljane kiše, ali mi je ona bliska i draga kao i tih podnevni dan iz prvih dana kad još nisam znao niti govoriti. Sve je isto. I oštra bura koja me pokušava od svakog grumena zemlje otrgnuti da budem kao list usamljen, a meni je svejedno jer gdje god me vihor odnese ja ću biti vihor zemlji koju budem nadletao.i bit ću zemlja u kojoj ću istrunuti i opet se travnjem rađati i klijati. Kako prsti staroga Horowitza preludiraju glasovirom i prisjećaju se i svojih i tuđih dana, kako se zalo kotrlja pred valovima toploga mora...tako i ja u polusnu donosim odluke a znam da su već davno donesene, trajem kao kamen koji je rimski graditelj postavio u cestu kojom će proći legije, kojom će tutnjati barbari i kojom će se za ruke voditi zaljubljeni. Cijeli mi svijet pripada i noćas sam sretan. U središtu sam ogromnog kaleidoskopa i šećerna se vuna topi među mojim usnama kao kad sam bio ocu u rukama kojeg tu nema a koji me čeka. Odustao sam od misli i dano mi je da govorim mrtvima i dovikujem u vrevu nikad završenih bitaka. Odustao sam od oblika i poput sam jezera koje zrcali svako sjećanje, nadu i proroštvo

HRVATSKA RAPSODIJA



Vidim kolone slijepih i isprebijanih , rojeve u krpama zavijenih u crnom. Vidim kako su im kosti poispadale i oči uplašene a pune zara, čujem ih kako gaze kršem i kako se dovikuju i hrabre. Opkoljeni jačim i silnim dušmanom vidim kako su već napol ludi od stalnog uzmicanja i stalne smrti koja ih okruzuje. Glasno udara podnevni pjev jedne zlokobne godine , proljeće koje je došlo za mnoge posljednji put...negdje u odori skrivene slike sa kojih ukočeno gledaju članovi obitelji i Majka Bozja kojoj se obraćaju da ih izvuče iz prijeteće i teške pogibelji , uspomene iz dalekih zaselaka , iz nekog vremena kada su čekali stari autobus koji će ih u Imotski odvesti u školu a vidi gdje su sad , kad je stislo sa svih strana i kad se ne nadaju nego dočekati slijedeće jutro. Teški dani su pristigli među Crnce kojima je put posut trnjem i uzasom , samo očekuju pucnje i škrgut zubi dušmana, bezbrojni su ih opkolili a oni čekaju da im istekne vode i strjeljiva. Hoće li stići neka pomoć ili će posjetiti nebeski grad o kojem su još kao djeca sanjali i pripovjedali . Ljut i ustrašen duh čvrsto steze strojnicu i pazi da ne pokaze kako je načet i pred vratima očaja. Uskoro će mnogi biti zicom vezan, bačen duboko u krševite dubine da izdahne slomljen i napušten. Samo je jedan san koji su sanjali sav njihov kriz i grijeh , ljubav prema domu i Hrvatskoj . Spremnost da za taj san učine sve što je u njihovoj mladićkoj moći pa i više nego je Bog dopustio činiti ...samo vjernost i spremnost. Pokrit će ih kamen i jauci , desetljeća tihog spominjanja , stare će zene krišom pokazivati gdje su ostali čuvati vječnu strazu domovini.Gdje su pali posljednji Ustaše.


Na prijevoju , u visinama Biokova sanjarski se vide plavetnila Bračkog Kanala i poput bedra lijepe zene svijetle kroz ljetno podne hrvatski otoci. Dolje u strahu strazare i danas kao nekad , ljuti mleci koji su pomislili da je ova obala njihova , gotski legionari pristigli iz daleke Afrike u zutim odorama tek čekaju doći i istjerati iz svojih polozaja dalmatinske borce . Preplanuli i umorni , većinom priprost puk Sinjske varoši , Iza , Pašmana...Oni sanjaju svoj san o pravdi i ponosu , povučeni drevnom silom u čovjeku koja ga tjera da se suprotstavi pljački i otimanju ...nazorovski satiri jednoga svijeta koji je kao plamen polozen, obitavaju u kršu , zedne , ginu i gladuju. Mnogi će pasti od ruke osvajača , mnogi i kasnije u kušnjama pobjede , mnogi se bacati razapinjanji teškim sjećanjima na golgote koje su prošli za slobodu drugih i još nerođenih. Sunce bez treptaja zuri u te zanesenjake , hrabre i izmučene sinove hrvatske Dalmacije. Jedan od njih će se cijeli zivot vraćati na Biokovo , baš tu blizu će pasti njegove pčele . Osvrčući se da ga ne čuju , dozivat će mrtve proletere...pale svoje suborce drage koji su ostali , koje će pamtiti po hrabrosti i ljubavi.

Kada su zle horde spalile granice kraljevstva , kada su se gavrani pijani od krvi počeli rušiti u zitna polja i u kurijama kad su se počele slike sa zidova rušiti nevidljivom rukom zbačene...slijep je pjesnik lutalica pisao ove stranice...u prenočistima, na magarcu....u bijegu.
Svaki je suton dočekivan sa tjeskobom , svako su jutro bili blize , vjetar je donosio samo dim i vrisak nevinih.
Riznica se otvorila , plaćenici su nudili svoje konjanike , u četverokutnoj je utvrdi bila sjednica koju je vodio sam bolesni kralj.
Stari je prorok donešen na nosilima da velikašima kaze kakva je godina zapisana, u dvorani je lebdio zvuk koji čeka , glasnici su bili u opravama a njihove su sluge obuzdavale hitre konje da prenesu zapovjed sa obale dunava.
Disao je prorok kao što vrata škripe , oči mu bijahu bijele i bez zjenica , tstoljeće je gledao i proricao palez i dim...- nađite zenu koja laje kao pas , bog se nesreće probudio , gladan je ...rasčetvorite je ili nestanite..zrtvujte zenu koja laje. I stotine su počele potragu , budili su kurve i upadali u konačišta i zbjegove.
Sedamnaesti dan dođe glas kralju saarskom , nađena je i stize.
Isprebijana i polugola , zena srednjih godina , osumnjičena i potkazana, u kavezu od jelovog drveta , spremna biti prinesena bogu kojeg su klanjali ...pred mnoštvom vojske i naroda.
Đepari su se razmilili mnoštvom , jaki miris tek podignute bine za odličnike , hrvao se sa mirisom veselog i mahnitog znoja dobrih i poboznih. Čekao se sat.
Stari kralj okrene glavu prema proroku i upita ga – jeli ovo trebalo?
- to je zadnja i jednina nada, oče. ...odgovori više niska nakupina sukna i ljudskih kostiju nego ziv čovjek , i utone u razmišljanje.
Krvnici su pristupili kavezu i narod se nabacivao kamenjem , sve su krčme imale ogoman ceh toga dana i iako su bile porazbijane , krčmari su bili do večeri bogati ljudi.
Nesretnica je grizla oko sebe i otimala se kad stari prorok digne ruku.
Ostalo je samo još jedno slovo običaja naših otaca , mora je ubiti na koga ja bacim kocku , samo će tako providnost biti zadovoljena. I nasta strašna buka i vriska a stari prorok šapnu nešto tiho u bradu i baci kamen u mnoštvo koje zamuknu.
Kamen je pao pred zatočenog prevaranta kojem je trebala glava biti odsječena nakon ove svečanosti i on se zbuni ali istupi.
-pozovi ga sebi , daj mu noz...šaptao je prorok u kraljevske uši i on da znak da se tako učini.
I pred kraljem na jednom koljenu primi lodovik od kralja noz da prinese zrtvu .
Već je ona zena koja od nemuštosti nije znala govoriti nego je ispuštala zvukove zbog kojih su je potkazali oni koji su joj odlazili u sate pred zoru ...već je sjedila mirno i blistala kao da sve razumije. Jedna je mudra kolačarka mislila da je od straha posve odlutala i do danas se nezna zašto se tako umirila.
I zabije u mek trbuh kralja lodovik , ritualni noz. Prorok se nasmiješi i zatvori oči , te zatim padne proboden , tek izusti , da ..dozvao sam te , spasi svoj narod.
Šest je tjedana prošlo od toga dana , sva je zemlja spaljena. Vojske su daleko preko granice i traga nema osvajačima , tek ponegdje jata gavrana i kosti koje se bijele u daljini. Glasovi se šire da je vojska pod lodovikom u pobuni , da je ubijen , da je nestao...
Noć je, škripe konopci mosta po kojem sam došao..idem dalje . dok me bude ću pisati , vi čitajte kad me više nebude.

U borovu šumu trčao je dječak plavih očiju , kome je dano da i neprimjetivši , svakim petim korakom skrene dublje u šumu ...i tako dovjeka. Muhe su zujale dok se smola slijevala niz borove koji su pamtili bezbrojne što su pod njima prolazili i sakrivali se. Sve glasno i uzbuđeno , uskovitlan uzduh ljeta, miris izmeta i bilja , svakim časom sve dalje su bili zamori koje je radio čovjek. I zveket se čuo u daljini , kroz trnje i glas je rekao u dječaku – čuvaj se, netko je ispred tebe.
Okovan zeljezom utisnutim u kamen , divlji je lik vikao u bolovima , otimao se bjesovima koji su ga sapinjali i zaletavao se nebi li se otrgao , još dublje utiskivao verige u do kostiju oglodane gleznjeve i zapešća.
- tko si? Tko te zatočio ?
- otrovni su me zubi grizli , nakazan je i zloguk lik ponavljao odsutno i prijeteći...otrovni su me zubi grizli..
I dječak otvorenih očiju , stoji pred ovim prizorom u strahu , boji se dalje , stišće šakama nogavice kratkih hlača i drhti. Trčao bi nazad a nemoze , išao bi blize nekom nevidljivom silom tjeran ali se ne usuđuje.
Jak miris drača , bjesomučno zujanje muha koje se skupljaju na ovome i njegov okrutan lik koji skriva pravu duzinu lanaca na koju je svezan. Samoća i strah.
- Dođi blize, dođi blize...ti me pusti..i zasmija se kao nad svojom zlom sudbinom ali i podrugljivo dječaku – unaprijed se smijao kako je bio naivan što je upao u njegovu klopku i istodobno zahvalno i prijetvorno...samo mu je bilo dokopati se njega.
Dječak čučne i pogleda ga dugo i netremice. Oči su mu gledale u oči , i postale mirne , preplavila ga je vlastita priroda kojoj se nemoze otrgnuti , puna je šuma oltara koji ga osjećaju i bride.
- Dođi , dođi.....
Dječak se uspravi kao ošinut , učini korak , tri koraka prema zlokobnom stvoru . Pokida lanac i shvati da je već prije lanac pukao i samo da izgleda da je nesretnik svezan. Ali on ga pljesne po čelu , nagne se naprijed i vikne
- Evo ! Idi sad.
I uistinu , nakazni se otisne u nagal trk. Dječak ostane sam i sjedne. Gledao je pčele , slušao njihov glas i reče sam sebi- kako ću dalje..odlučio sam se ne bojati.I otrči nazad u svijet kojem je pripadao....s kojim ga je vezalo sve manje.

Prezreli miris tamnih oleandra iz ovih vena nikad neće izvjetriti , sve mramorne ulice ovoga grada vode na trg pod nebom boje azula. Supijan korak prati tih osjećaj prisutnosti svijeta sna , gust zrak sladak i pulsirajuć , u daljini zvuk alta jedne zene prelijepih leđa pjeva o vrbi . moj je korak lagan i prozračan , čempresi se utrkuju ka vrtoglavim tornjevima elgrecovski pokretni , u ekstazi. Putem srećem ljude drage i poznate , koji su me voljeli , prezirali i mrzili , ljude mog zivota. Prolaze u raznim zivotnim dobima , dobacuju u prolazu riječi koje sam zaboravio , odgovaram im ali me ne čuju. Kako zvoni crkveno zvono , rasprostire se zvuk kao przeni šećer na mliieku , znam da sam otrovan , da što budem blize crkvi da će se slike umnoziti koje su dugo spavale , koje prozimaju onu tešku dušu koja je poput najstrmijeg vinograda zarasla u drač i korov. Evo , prolazi jedna zena , posegnem rukom da ju pitam gdje je sad , kako joj je , ali mi glavu odbaci oprez ..kihot zlotvora kroz čije straze je provedena da bi zivjela. Za nogu me već vuče krezubi , rekao bi mu – nisam, nisam te ja ostavio , ali moram teturati dalje.
Kad sam nogu stavio na trg , sva su zvona udarala , moja je bijela košulja treperila na vjetru koji nije s ovoga svijeta , očima sam se premještao koracima koji su bili kao aritmičan ples. A što ako je to samo ludilo , sijevnu misao i potone. Zvuci ju zauvjek preplaviše i nikad se više ne pojavi. Stojim pred vratima crkve. Ruke mi čine pokrete koje ne razumijem. Govorim riječi naizgled nepovezane. Tko sam , čiji je ranac bio pretezak te sam morao posustati , izgubiti se na putu? Učinim li korak dalje , neču se nikad vratiti , zaspast ću u vječnom košmaru gdje se susreću svi dani koje sam prošao i čavrljaju. Legnem . čujem riječi koje je Ilija čuo , ustani i hodaj. Hodam. Slijedim put za koji su me opasali , teturam ka dalekoj obali gdje ćiu jednom usnuti.